Kralj Mafije 🔚

25

Stefana u zadnje vrijeme za divno čudo nisam viđala. Iako je zato njegovo objezbjeđenje pratilo svaki moj korak, naravno. To mi ne bi trebalo smetati, ali smeta mi i to i jako. Ne želim priznati da on mene privlači. Da u ove dvije godine nije bilo dana, a da nisam pomislila na njega. Svjesna sam da ga volim. Mislila sam da će to proći kroz ove 2 godine, da ću ga zaboraviti, ali sam se prevarila. Čim sam ga ugledala i čula njegov glas, srce je zaigralo sto na sat.

"E super da si došla baš te trebam." Govori Luka kad dođem.

"Šta je bilo?" Upitam zbunjeno.

"Imam neke probleme na poslu pa ću morati otputovati, Ivan ide zajedno samnom."

"Dobro?" Imam osjećaj da slijedi nešto što mi se nimalo neće svidjeti.

"Htio sam te nešto zamoliti. Zamolio sam Stefana da te provjerava, znam da ti se ne sviđa i znam da ga ne voliš, ali molim te zbog mene." Jel ovo stvarno realno?

"Nisam malo dijete, nemam deset godina. Ne treba me nitko čuvati."

"Znam, ali ovako ću se brinuti. Šta ako ti se nešto desi? Znam da će te Stefan paziti i da ćeš biti sigurna. Obećavam da ga nećeš ni primjetiti. Ja sam mu dao tvoj broj."

"Baš ti hvala." Kažem sarkastično.

"Samo hoću da si sigurna to je sve. Čuvaj se." Kaže te me jako zagrli. Isuse pa nije kao da se više nećemo vidjeti.

Tek što su otišli čujem otključavanje vrata

"Pa šta ste......" Ostane mi visiti rečenica u zraku kad vidim tko je.

"A to si ti." Kažem hladno.

"Da, to sam ja. Očito na tvoju žalost." Samo prevrnem očima i vratim se gledati seriju dok on nastavlja stajati i gledati u mene.

"Nećeš me ničime ponuditi?" Upita podrugljivo. Evo ga, počeo je.

"Ličim li ti ja možda na sluškinju?" Uzvratim mu, taman kad krene odgovoriti zazvoni mu mobitel.

"Da?" Javi se strogo.

"Dobro, krećem odmah." Kad to kaže počnem skakati u sebi od sreće.

Njegovo prisustvo mi smeta, ne želim da pokleknem pred njim.

"Idem ja." Obrati mi se nakon što prekine poziv.

"Slobodan ti put, po mogućnosti u jednom pravcu, bez povratka."

"Vidimo se kasnije." Napomene dok ja samo prevrnem očima.

Nakon nekog vremena javi se moj trbuh, uf neda mi se ništa raditi. Odlučim da odem u restoran, nakon što se obučem krenem prema njemu.

Restoran je bio pun, ali na moju sreću jedan par se taman bio gotov te je otišao. Ja sam brzo zauzela njihovo mjesto. Konobar je ubrzo došao počistio stol i uzeo moju narudžbu

"Slobodno?" Upita me neki dečko, a ja ga pogledam zbunjeno. Možda ima dvadeset i pet godina, ne bi mu dala više.

"Nema nigdje mjesto za sjest, pa sam mislio ako ne čekate nikoga, mogu vam se pridružiti?"

"Aha, ovaj da, može. Ne čekam nikoga." Kažem sva pogubljena.

"Odlično." Kaže te se smjesti preko puta mene.

"Hvala ti, ovo mi je najdraži restoran. Skoro nikad ne mogu naći ovdje mjesto."

"Volim ovaj restoran."

"Već nešto imamo zajedničko." Nasmiješi te, te konobar donese moje jelo i uzme njegovu narudžbu

"Pa šta ovako lijepa mlada dama radi sama?"