Kralj Mafije 🔚

28

Prošlo je već deset dana. Ja se osjećam puno bolje, ma ko nova što bi se reklo. Stanje između Stefana i mene bi nazvala komplicirano. On ne priča, ja ne pričam. Nitko ne pokreće tu temu. Vjerojatno i kad bi pokrenuli samo bi se derali jedno na drugo i ne bi ništa dobro ispalo. Ne znam više što da mislim. Nisam toliko ljuta na Stefana koliko na brata, na kraju krajeva nije na Stefanu bilo da mi kaže već na Luki. Ljuta sam jer mi je sve to skrivao i lagao me.

"Hej od kud tebe tako rano?" Upita me Stefan kad sjedne preko puta mene.

"Mogla bi isto to pitanje da postavim tebi." Lažno se nasmiješim.

"Pa pošto si već tu šta kažeš na razgovor? Ionako ga oboje ovih dana izbjegavamo." Kaže te me pogleda pa nastavi.

"A kad tad ćemo morati da razgovaramo."

"Slažem se." Vrijeme je da izvadimo sve karte.

"Znam da si čula razgovor Diega i mene. I također da sve znaš."

"Bravo za tebe, pitam se samo kako li si to zaključio?" Dodam sarkastično, a on me samo pogleda.

"Pitaj šta god želiš znati i sve ću ti reći?"

"Znači šta? Trebala sam pobjeći i prehladite se da bi ti meni sve rekao? Pa šta mi nisi odmah rekao. Prije bi to napravila."

"Ne želim jednostavno više ništa od tebe skrivati." Kaže tužno sa savjesti. Znam da sebe krivi što sam se razbolila.

"Dobro. Onda slušam te."

"Šta te zanima?"

"Pa možda za početak kako znaš mog brata?"

"Ono što je ispričao bilo je istina.  Samo što nakon toga je on ušao u naš svijet. Nakon par godina htio je promijenu i preselio se i Beograd. Pričao mi je da ima sestru i da je već dugo traži. Nisam ni pomislio da bi to mogla biti ti." Samo preokrenem očima.

"Karla?" Nježno me pozove i tako me nježno gleda.

"Da?"

"Šta ćemo mi dalje?"

"Ka-ko misliš?" Pomucam zbunjeno.

"Pa naša situacija je jako loša. Vidiš i sam kad ovako ne ide više. Mučimo se već preko tri godine."

"Svjesna sam toga." Tiho kažem.

"Kako ćemo dalje?"

"Ne znam, bojim se svega. Kako je moguće da možeš jednu osobu voljeti, a opet mrziti." Govorim dok mi suze idu te on ustane i sjedne pored mene.

"Dođi." Govori dok mi stavlja glavu na svoja prsa. Uzdišem njegov miris koji mi je tako potreban. Koji me tako smiruje. Svojom rukom me draga po kosi, dok mi drugom briše suze koje mi klize. Ništa ne progovaramo, on me samo tako draga, ali sad je prešao i na leđa. Odjednom osjetim samo kako mi se oči zatvaraju.

Vidim da joj je teško. Volim da je dragam, uostalom to joj nitko nije radio. Nije imala nikoga da osjeti tu neku ljubav. Vidim da se smirila, a kad bacim pogled nam ju shvatim da je zaspala. Samo je još više obgrlim i poljubim u čelo. Upijam njen miris koji mi je toliko potreban.

"Hejj brate jel m..." Govori Diego da ni ne gleda.

"Tiho budalo, spava." Govorim mu tiho kroz zube i on tek tad digne pogled.

"Ups, šta sam propustio?"

"Kasnije." Kažem te on ode, dok ja uživam u njoj. Nadam se da će polako sjesti konačno na svoje mjesto. Želim da ona i ja budemo sretni. Samo nas dvoje. Ma ubit ću koga god treba.