Kralj Mafije 🔚

40

"Kako misliš ne želiš?" Upitam dok se ustajem. Moje sretno lice zamijenilo je ljuto i povrijeđeno. Mislio sam da smo sretni zajedno. Stefane možda je ipak malo prerano za nju. Očito nisi o tome razmišljao.

"Ako je to zbog tvog brat, tražio sam njegovi ruku i dao mi je."

"Hoćeš se više smiriti?" Jedva nekako me upita.

"Kako da se smirim nakon ovoga? Kako?!!!!!" Brecnem se dok hodam lijevo desno.

"Saslušaj me, a onda radi što želiš!!!" Brecne se i ona na mene, dok joj suze klize niz obraze.

"Dobro, slušam te." Pokušavam se smiriti nekako, ali mi baš i ne uspjeva.

"Krivo si me shvatio."

"Ma kako sam sve krivo shvatio, jesi rekla da ne želiš?!!"

"Zato što ne želim vjenčanje."

"Nemoj to više izgovarati tako mi svega, srčani ću sad ovdje dobiti!!!"

"Pa onda se smiri da ti mogu objasniti kao normalnom čovjeku."

"Dobro, evo pretvorio sam se u uho." Sarkastično kažem.

"Želim se udati za tebe."

"Ali?"

"Nema ali."

"Kako nema? Maloprije si rekla ne?"

"Pa da si mi dozvolio da dovršim čuo bi da!!!" Brecne se.

"To znači da?" Upitam uplašeno.

"Normalno da znači da. Tisuću puta da." Kad to kaže kao da mi je svo kamenje sa srca skinula. Samo je uzmem i zavrtim. Odmah joj stavim prsten.

"Sviđa ti se?"

"Jesi ovaj sam birao?"

"Ne podsjećaj me na to." Nasmiješi se pošto kad smo birali prstenje prvi put, ja sam ju pitao koji želi zaručnički da si sama izabere. Naravno da nije htjela izabrati.

"Zašto si dovraga rekla da ne želiš vjenčanje?" Sjetim se.

"Zato što ne želim."

"Kako sad ne želiš? Sad si rekla da. Mene će stvarno srčani ovdje primiti zbog tebe."

"Želim se udati za tebe, ali ne želim nikakvo vjenčanje."

"Aha, to." Odahnem.

"Da, to."

"Jel nisi mogla odmah tako odmah reći, nego skoro da me ubiješ?"

"Rekla bi ja da mi je netko dao." Značajno me pogleda.

"Dobro, kriv sam." Podigne ruke kao da se brani.

"Zašto ne želiš vjenčanje?" Upita me ozbiljno.

"A znaš i sam da sam odrasla u domu. Nemam puno prijatelja osim Tee i sada brata i Ivana." Kažem iskreno.

"Šta kažeš da na to dodamo još moje roditelje, sestru, brata, Diega i par prijatelja?"

"Može."

"Želiš li naći roditelja?" Iznenadi me ovim pitanjem.

"Dok sam bila mala sam ih htjela naći. Kako sam odrastala shvatila sam da me za sve ove godine nisu ni pismo poslali, a kamoli išta pitali o meni."

"Ako želiš da ih nađeš nemoj ići na svoju ruku, obrati se meni molim te. Imam veza."

"Ne želim, oni su mene ostavili."