Kralj Mafije 🔚

29

Prošlo je već mjesec dana, od Stefana ni traga ni glasa. Diego i ja smo ga pokušavali milijun puta dobiti, ali kao da je u zemlji propao. Već polako gubim nadu, iako me Diego uvjerava da će uskoro vratiti. Sve normalno radim ali fali mi Stefan. Čak mi fale i naša prepucavanja. Kao i svake večeri odem spavati dok grlim neku njegovu majicu. Čisto da osjetim neki njegov miris, iako ništa ne može zamijeniti njega. Zaspim s nadom da ću ga sutra ugledati i sve mu priznati.

Budim se, iako kao i prošle noći, nisam nešto odspavala. Spavam po dva, tri sata. Nisam ni sama znala koliko mi znači dok nije otišao. Svaki dan se ubijam i sebe krivim za tog. Ni psihički ni fizičke nisam dobro, ali guram dan za danom jer moram. Natjeram se nekako.

"Ti si već tu?" Diego se praktični preselio ovdje, od kad je Stefan otišao. I prije je tu bio, ali sad je još više.

"Nisam ni išao kući." Samo mu klimnem glavom.

"A šta kažeš da za promjenu nešto pojedeš?" Upita me kad sam gotova sa jelom nakon par zalogaja.

"Nemam teka, ni snage." Kažem iskreno.

"Vratit će se on, a tebi treba snage."

"Polako gubim nade i za to, idem. Vidimo se kasnije." Kažem te se uputim prema agenciji.

Svi su već bili otišli kući, dok sam ja odlučila da još riješim neke papire. Kad sam ih konačno riješila već je bilo jako kasno.

Kad sam izašla van, imala sam neki čudan osjećaj. Kao da me netko promatra, ali sam zanemarila. Kad sam zaključala uputila sam se prema kući. Nisam ni deset koraka napravila kad sam se u nekog zabila. Uhvatim se za glavu od bola.

"Karla jesi dobro?" Upita me te kad dignem glavi vidim Stefana, super sad sam još počela i halucinirati. Odmah nakon toga osjetim mrak.

Nakon mjesec dana kad sam se malo smirio i koliko toliko doveo u red. Odlučio sam da je vrijeme za povratak. Vrijeme je za suočavanje, pa kako bude, neka bude. Samo nek je ona sretna. Kad konačno upalim mobitel vidim milijun propuštenih poziva i poruka. Najviše od Diega i nje.

Iznenadim se kad vidim njezino ime. Možda ipak postoji još neka mala nada. Odlučim da ne idem do kuće, već da odem do njezine agencije jer je sigurno tamo. Vidim je kako izlazi i zaključava. Ono što vidim nimalo mi se ne svidi, ona nimalo nije dobro. Krene prema meni, ali kao da me ni ne vidi. Zakuca se točno u mene, te se uhvati za glavu od bola.

"Karla jesi dobro?" Upitam ju i tek sad je digla glava. Raširi oči od šoka, izbezumila se. Kao da ne vjeruje da sam ovdje. Odjednom ona samo pada i ja ju brzo uhvatim.

"Karla!!" Pokušavam ju lagano po obrazima lupati da dođe svijesti, ali ništa. Uzimam ju u naručje i nosim prema autu. Nakon što nju smjestim, smještam se i ja te krenem voziti prema kući. Nakon petnaest minuta stignemo kući, naravno jer sam ja vozio kao manijak. Iznosim ju iz auto i unosim u kuću.

"Karla jes...." Diego krene nešto reći, ali kad ugleda mene s Karlom u naručju zastane.

"Šta se dogodilo?" Upita zabrinuto.

"Onesvijestila se kad me vidjela." Kažem dok prolazim pored njega i odnosim je u sobu.

"Dat ću joj infuziju." Ulazi Diego s infuzijom.

"Mislim da bi bilo bolje da izađeš." Prebaci pogled na mene, nakon šta Karli stavi infuziju.

"Zašto?" Upitam šokirano.

"Ako se probudi, bit će u šoku. Vidiš i sam da se srušila." U pravu je.

"Falila mi je i ti mi kažeš da ne mogu sad biti pored nje." Ljut sam, falila mi je jako.