16

1K 43 2
                                    

- dva dana kasnije -

Vratili smo se u Rim pre dva dana. Ne mogu reći da sam skupljala hraborsti ali trebala mi je snaga da bih nešto uradila.

Nisam izlazila iz stana i samo sam razmišljala o tome. Danas je dan kada ću se posle skoro godinu dana ponovo suočiti sa svojom drugaricom, al' ovaj put noseći u sebi krivicu jer sam slavila rođendan na dan njene godišnjice.

Siena je bila devojka koju su sitnice uveseljavale. Volela je jednostavne stvari kao i cveće. Najviše bele rade i kamilicu. Zato sada, sa jednim velikim buketom ovog preslatkog cveća, pod ruku držeći savest koračam gradskim grobljem gde je moja drugarica sebi napravila drugi dom svom telu.
Osvrćem se oko sebe i Bože, toliko mladih je umrlo, da je to pretužno. Svaki drugi grob, živote, tera suze na oči. I ako sam se zarekla da neću više plakati, bar ne pred nekim, suze su mi same pošle kada sam na mermernu ploču, ispod Sienine slike, položila cveće. Suza suzu stiže dok joj rukom prelazim preko spomenika.
Progutala sam knedlu, sela na ivicu grobne ploče te sam izdahnula.

"Ne ljuti se na mene, molim te."

Prvo što sam uspela da prozborim jedva pribranim glasom.

"Izvini."

Dodajem dok pokušavam da zaustavim suze, al ne ide. Mislim da me je sve stiglo.

"Ona kuća, više nije moje mesto za smeh od kako tebe nema."

Stegla sam jako donju usnu zubima dok sam gledala u tačku ispred sebe.

"Zašto si me ostavila?"

Pukne mi glas kada je to upitam te se naglo naslonim na klupu dok pogled preusmeravam ka nebu. Suze mi kvase vrat dok jecam. Stanite. Molim vas.

"Moj rođendan nije rođendan bez tebe i ne znam kako da ti opišem koliko se grozno osećam što sam ga slavila."

Zastanem na sekund držeći i dalje prste skupljene a ruke odručene. Udahnem vazduh te odmah krenem sa pričom.

"Ti ljudi, ta muzika, igra, pokloni, atmosfera su ništa bez tebe. Godinama bežim od svega onoga. Godinama se pitam zašto ti, a ne ja? Ne mogu da se osećam lepo znajući da skačem i igram, a tebi je godišnjica. Ali, nagovorili su me. Igrala sam, pevala sam, smejala sam se i osećam se kao da sam te izdala. Moj smeh, mislila sam kao da ti pravi rane po telu.
Muzika na tvoju godišnjicu kao da je bacala eksere ali sam igrala. Da sam prokleta uživala sam! I sada me krivica izjeda. Ne znam dal' možeš da mi oprostiš jer ja ću sebi teško."

Obrisala sam nadlakticom suze dok sam drhtavo udarala nogom o pod.

"Donela sam ti kamilicu i bele rade. Kupila sam sve što su imali. Znam, to neće saprati prljavštinu sa mene ali sam se potrudila."

Kažem te izdahnem dok iz džepa vadim maramicu i brišem nos.

"Matea je došla."

Blago se osmehnem menjajući temu.

"Tu je i Lucijano...Znaš Ena...Ako smo ti bili dosadni nisi morala da napustiš ovaj svet samo da bi nas se rešila. Mogla si da kažeš. Jer, boli tvoje odsustvo. Boli praznina koja struji kroz nas umesto peckanje kože od tvojih udaraca."

Šmrcnem te pogledam sliku na nadgrobnoj ploči. Ena je stajala u polju belih rada čarobno se osmehujući. Ko bi rekao da će tako mlad život da se ugasi preko noći. Volela je da uživa, al i da samuje. Volela je sve neobične stvari. Nije bila od onih devojaka koje su izlazile po klubovima, nosile kratke suknjice. Ona je pre bila za utakmice na televizoru i porodičnu pizzu iako je...Imala bolju liniju od svih nas.

"Još jednom. Molim te za oproštaj. Ne zameri ovoj usijanoj glavi što te je izdala tako. Zaklela sam ti se da nema plakanja i da neću dolaziti ako bih nas obe rastužila ali prosto, morala sam. Treba mi da ti se, što bi se reklo, ispovedim. Grehe da okajem, ne mogu. Ja se nadam da me sada gledaš iz neke udobne fotelje i da mi se smeškaš...Nemoj da budeš ljuta, progledaj mi kroz prste još samo ovaj put. Molim te. Doći ću ti, nadam se uskoro, ponovo da se ispričamo. A možda ti se, ko zna, uskoro i pridružim gore. Verujem da si videla šta se sve zbiva, pa me ne bi mi čudilo da osvanem mesto pored tebe."

Završna rečWhere stories live. Discover now