34

820 33 0
                                    

Pisac

Tek kada nekoga nema shvatiš koliki deo tvog života on zauzima.
Prvi dan je prošao, u redu...Dešava se.
Sledećeg već dana dobili su govornu poštu.
'Ma, možda joj je baterija prazna' - pomislili bi.
Uveče, ponovo ista priča, panika se već podigla.
'Stan?' - prazan. Nije tu.
'Trenira? Teretana?' - Ne, nisu je viđali.
'Lucijano, Matea?' - Videli su je poslednji put pre dan, kada su slavili. Preneli su kako je i šta bilo. Da su otišli jer se unervozila oko nekog slučaja, posle toga se nisu čuli.
'Možda je kod oca ili braće?' - Ma ni oni se nisu ni videli ni čuli sa njom, al' su se zato uspaničili.
'Groblje? Kućica na drvetu?' - Ne...Nije ni tamo.
'Poslastičarnica? Baba i deda?' - Ma kakvi. Kao u zemlju da je propala.
'Bolnica? Možda je kod Hane?' - Nije, al' su uspeli Hanu da uplaše jer joj nema sestre.
'Ostala rodbina? Kafić? Kafana? Klub?' - Kamo lepe sreće, ali ne.
I tako...Ceo dan su je tražili, bili su na korak da pozovu policiju ali mislili su da je rano.
Dva dana su prošla ni traga ni glasa od Ree.
Treći se rađao, a oni su već šizeli od panike.
Možda je cela ova drama bila okidač kako bi Relja shvatio važnu poruku.
Nije bitno koliko te nervira, već koliko ti nedostaje kada nije tu.
Uplašio se, naravno. Potegao je sve veze da bi saznao gde je i da li je dobro.
Nije mu bio bitan ni posao niti suđenje koje je propustio samo ju je tražio.
Tri dana su ništa, ali tri dana bez traga i glasa o članu porodice su previše. Pogotovu zbog svih dešavanja u poslednje vreme.
Jedino što je Relja uspeo da nađe od tragova, preko jednog od prijatelja, je Rea na video-kameri kako plaća gorivo na jednoj od benziskih pumpi na izlazu iz grada.
Živa je! I zdrava! To mu je bilo jedino važno.
Poslao je Entoniu adresu na kojoj se nalazi pumpa, a odgovor koji mu je stigao bio je olakšavajući.
"Na pedeset kilometara odatle se nalazi mesto gde je Rea kupila vikendicu pre par godina. Tako mi sad reče Klara, šaljem ti lokaciju, idi po nju."
Nije trebalo dva puta da mu kaže. Relja je i nameravao da ode po nju. Dosta je bilo ovih igri. Zavlačenje, provociranje, odsecanje. Nije moglo više išta da se trpi. Onaj ko riskira taj i dobija, tako je uvek bilo i tako će uvek biti.
Danas je četvrtak. Dan kada je bilo rezervisano jedno suđenje koje se već mesecima odlagalo. Ali ni Rea ni Relja nisu imali nameru da se na njemu pojave. On ih je opravdao smrtnim slučajem, a ona nije nameravala da se javi. Bahato je uzela vreme za sebe da bi se oporavila bar malo i da bi raščistila misli.
Dok su svi oko nje umirali od brige ona se trudila da uživa.
Posle mini žurke samo joj je došlo da ode.
Bila je povređena i u jednu ruku uvređena što je niko, sem Relje, nije pozvao. Shvata ona da nije bila prioritet u tom momentu ali zar svako dete ne zaslužuje podjednaku brigu? Još kada je čula, od Sema, da je cela njena porodica bila kod Hane raspala se. Osetila se tako nebitnom. Nevažnom...Kao da smeta svima. Te je odlučila da se povuče. Sem joj je preneo da će se Hana kroz par dana oporaviti i da bi trebalo da miruje i zbog rebara ali i zbog bebe.
Mislila je da niko neće ni primetiti da je nema par dana. Kada su već mogli da je odbace mogu i da se ne čuju sa njom.
Detinjasta je, previše. Ali neko će nekada voleti taj deo nje. Zato nikada nije htela da se menja.
Dete u njoj je oduvek volelo zalaske sunca.
Smirivali su je, u jednu ruku, a u drugu rastuživali.
Te tople žuto-narandžaste boje su bile prelepe.
Ulivale su nadu za bolje sutra, a slike su ispadale maestralne.
Vikendicu koju je kupila bila je u pravoj nedođiji.
Velika prostrana livada i oko nje drveće. Kućica je stajala tačno na centru visoravni koja je pružala neverovatan pogled.
Mir, tišina, samoća.
Rea je bik u horoskopu, zemljani znak i kontakt sa prirodom joj daje energiju, bar je ona tako mislila.
Sunce je bacalo zrake na njeno telo dok je ona gledala u pejzaž ispred sebe sedeći na travi.
Bela haljina joj se viorila oko nogu, a kolena je lagano obgrlila rukama.
Razmišljala je o sto različitih tema ali polako.
Za svaku pomisao na Relju počupala bi malo trave, kako je krenula kosačica više neće biti potrebna jer će imanje ostati bez trave.
Šalu na stranu, al' on je zaista bio redovan gost u njenim mislima.
Sve što se dogodilo.
Od njenog pijanstva, prvog poljupca...Pa sve do onoga u policijskog stanici gde joj je rekao da on ne misli da je to bila greška, joj se vrzmalo po glavi.
Nije smela sebi da dozvoli da ima išta sa njim ali kao da ju je svaki dašak vetra gurao ka njemu.
Greška. Sve je bila ogromna greška koja će je jednog dana koštati i u to je bila sigurna. Nije smela sebi da dozvoli da padne na njega kao sve druge, jer ona to nije bila.
Njen osmeh je bio iskren, druge su se smejale samo da bi ih primetio.
Njene reči nisu bile nalickane da bi mu se svidele, bila je surovo iskrena i ponekad poprilično naporna. Druge, one bi od sebe tepih napravile kako bi on mogao slobodno preko njih da gazi.
U svakom segmentu se razlikovala od takvih devojaka, ali su imale jednu istu osobinu.
Htela to Rea da prizna ili ne njegovi poljupci su izazivali da joj kolena zaklecaju, a da srce krene brže da pumpa krv koja bi joj se kao žar slivala niz vene.
Govorila je za njega da je on Božiji produkt poslan na zemlju da njoj život uništi.
Nije imalo razloga ali od početka su se mrzeli. Ili ga je ona mrzela. Možda je stvorila loše mišljenje o njemu kada je saznala da Entoni ima sina. Jer u tom periodu Entoni je bio njen, i pozajmljivala bi ga majci. Ili je možda njegova dobrota uticala da Rea izbaci štit jer retko je ko zaista bio dobar u današnje vreme. Ali godine su prolazile i svaka je bila drugačija.
Bilo je uspona i padova u njihovim odnosima.
Svađa do krvi, ali i podrške do srži. Nikada nisu bili definisani, onako skroz. Mnogi su govorili da se mrze i oni su u to zaista želeli sve da ubede. Jer sebe nisu mogli.
Poslednjih par meseci sve se odvijalo drugačije. U smeru u kom nikada nije išlo niti je iko od njih predpostavljao da će. Relja više nije mogao da se sklanja i da je provokacijama drži dalje od sebe kada su njegove ruke želele samo nju, a njegov mozak nije želeo ni o čemu drugome da razmišlja. Rea je s druge strane bila rastrzana između razuma i želje.
Razum - govorio bi joj da je to jedan veliki rizik. Da njena prošlost može da pokuca na vrata u bilo kom trenutku i da sve ugrozi, a najviše njenu psihu i dušu. Govorio bi joj da se udalji i da makar bolelo drži rastojanje.
Želja - govorila je da se jednom živi. Da je život sačinjem od grešaka koje će nam, kada one prođu, stvarati osmeh na licu. Monoton život nikome nije zanimljiv. A Rea u njemu živi već skoro dve godine. Rizikuj, da bi makar malo uživala.
I to su bili njen anđeo i đavo na ramenu.
Ni slučajno!
Uradi to!
I šta sada? Pa ništa, zalazak sunca joj je nemo rekao da uživa, a hladna zemlja da se trzne.
Ali ona je tvrdoglava. Želi, a ne želi. I tako.
Beznadežno - pomislila bi.
Kao kamen sa srca da mu je pao kada je video Reu živu i zdravu kako sedi na travi ispred kuće u beloj haljini i posmatra veličanstven zalazak sunca.
Ta žena je umela da izludi i najsmireniju osobu. Ali je isto tako umela da unese mir.
Anđeo i đavo.
Relja je uvek gaio mišljenje da kada bi stavili dva čoveka...
Jednog - koji zaista poznaje Reu ali da nije pristrasan.
Drugog - koji ju je samo ovlaš upoznao.
Da bi se oni poklali oko sukoba u mišljenjima.
Prvi, branio bi je od napada ovog drugog.
Jer on zna da je Rea osoba za poželeti u svakom smislu.
Drugi, govorio bi da je đavo i nezainteresovana kučka koja gazi preko svega do svog cilja.
U neku ruku, kučka jeste bila ali samo za osobe koje su to zaslužile.
Rea je bila mešavina svih živih osobina.
Od kučke do drugarice za poželeti.
Od đavola do prave vatre.
Od bezdušne veštice do najosetljivijeg leptira.
I ona je tako uspela sebi da izgradi štit u vidu trnja. Najlepša ruža, sa najuboitijim trnjem.
Ubraće je samo onaj, koji bude bio otporan na svaki njen ubod makar on bio i otrovan.
Relja je duboko udahnuo te je olakšavajuće i izdahnuo kada se parkirao iza kuće.
Izašao je iz kola i laganim koracima krenuo ka njoj.
Nije mu ništa promaklo.
Ni njeni uvojci kose koji su u zlatnim pramenovima padali po njenim leđima, a ni vitke noge koje je obgrlila tankim rukama.
Zapanjeno je gledala u zalazak sunca dok je on isto tako gledao u nju.
Nesvakidašnji đavo, nevinog izgleda. - pomislio je.
Kako se šum njegovih koraka približavao Rea se nije okretala. Znala je.
Njen odmor se završio. A on je došao po nju.
Prepoznala je njegov korak iako je bio par metara dalje od nje.
Nasmešila se kada je seo do nje te je samo lagano podigla obrve ni neudostoivšiga pogleda.
"Dugo vam je trebalo."
Ravnodušno je rekla dok su joj se očima prelivale boje meda.
Znala je ona da će je pronaći ali ne baš ovako brzo. Htela je još da uživa, ovaj mir je lečio njene rane, a duša joj je cvetala.
Žaoka sete joj je prošla kroz srce kada je shvatila da će je naterati da se vrati kući. Porodici kojoj smeta, divota.
"Vrlo zreo potez."
Možda se prekor osetio u njegovom glasu ali ne. Bio je zahvalan Bogu što je živa i da je hteo ne bi mogao sada na nju da se naljuti.
Nije mu odgovorila ništa na to. Dan je izmicao, još malo je ostalo dok sunce ne ode na počinak i ne ostavi je okupanu hladnoćom u društvu osobe koja joj razdire srce i um.
"Napravila si čistu pometnju. Sve si digla na noge Rea. Zar ti nije žao?"
Lagano ju je pitao, a ona je samo izdahnula.
Ne, nije joj žao. Ona radi samo šta želi i to je bila surova istina koliko god bahato zvučala.
"Osetila sam potrebu da je vreme za povlačenjem, na kratko."
Da, to je i bila istina. Gušio ju je grad. Osećala se okovanom iako je slobodno šetala. Ne voli gradske sredine. Više je za prirodu i mir.
"I šta si odlučila za slučaj?"
Upitao ju je čekajući da doda još nešto, ako je rešila da ga prihvati.
"Ne znam i dalje."
Iskreno mu je odgovorila dok je lagano slezala ramenima. Prihvatiti ili ipak ne? Vatra i voda.
S jedne strane - ovaj slučaj bi joj doneo veliki bum u karijeri.
Al' s druge - ona ne zastupa osobe za koje nije sto posto sigurna da će uspeti da spasi.
I da li uopšte želi da ga spasi? Šta će jedan kriminalac na slobodi? Al' opet...Tako je sve konfuzno.
"Hoćeš li da mi kažeš kakav je slučaj u pitanju?"
Nemo je odmahnula glavom te je izdahnula.
"Znaš da to ne smem."
Da, to je bilo tačno. Ne sme da ide i da trubi naokolo o svakom slučaju koji dobije. Tako se urušava privatnost i još mnogo klauzula ispod kojih je stavila svoj potpis.
"A ako bih ti rekao da bih ja bio sudija na tom suđenju ako bi prihvatila, da li bi mi onda rekla?"
Njegovo pitanje ju je trznulo te ga je na sekund pogledala iako je odmah zažalila.
Njene oči su skenirale belu, raskopčanu, lanenu košulju na njemu te joj je odmah sve razbucano postalo po glavi.
"Ne znam koliko želim i mogu da branim toliko jakog kriminalca. Ne znam dal sam sposobna da izađem kao pobednik. Ipak, to nije moja šolja čaja."
Iako nije volela sebe da nipodoštava i umanjuje svoje znanje, moć i snalažljivost ova atmosfera ju je terala da bude iskrena.
"Ko ne rizikuje taj neće ni dobiti."
Relja je rekao ono čim se vodio poslednjih dva dana. Želi da rizikuje, i rizikovaće u to je bio uveren. Ali treba i Reu da ubedi u značaj te rečenice.
"Ako postoji i najmanja šanse da pobediš uzmi taj slučaj. Nije lako, svestan sam ali nikada nećeš napredovati ako budeš ležala u svojoj zoni konfora. Za slavu treba da se pomučiš, al' i za dobar glas. Ako pravda pobedi vinuće te u nebesa, a ako se povučeš i u javnost izneseš to mišljenje, pokopaćeš svoju karijeru do daljnjeg."
Bio je surovo iskren sa njom. Nije dete, razume o čemu joj govori. Ona ima potencijala za ovaj slučaj, jer da nema nikada njoj ne bi bio dostavljen, zar ne?
"U pravu si."
Nasmešila se dok je klimala glavom.
"Mislim da je vreme da uzmem uzde u svoje ruke."
Kratko je rekla te se ponovo fokusirala na zalazak sunca ispred sebe.
Zvanično, prihvatiće taj slučaj.
Najironičnije od svega toga je bilo to što joj je bio potreban Relja da bi ona shvatila šta je najpametnije da uradi.
Bog se nekada igra sa njom, a nekada joj pošalje pravu osobu u pravom trenutku.
Adrenalin mu je strujao kroz vene dok ju je posmatrao kako očarano gleda ispred sebe.
Kao dete koje s nestrpljenjem čeka da kasirka zapakuje njegovu igračku.
"Rea."
Tiho ju je pozvao, al' ona se nije odazvala. Kao omađijana je.
"Rea."
Kroz osmeh je izgovorio, a ona se trznula te ga pogledala.
"Molim?"
Bože. - samo to je pomislio pre nego što je rukom krenuo ka njenom licu.
Nežno je uhvatio pramen njene kose te joj ga je stavio iza uha, nežno joj prelazeći prstom preko obraza.
Izdahnula je, tiho, skoro pa nečujno al' celo njeno biće se uzburkalo. Želela je da skrene pogled, da nastavi da mašta ali nije mogla. Poput lanca ju je stezao njegov pogled.
Naslonio je ruku na njen vrat koji se istog momenta naježio od njegovih dodira.
Tako ofucano, izmodelo, izvikano ali ipak najlepši osećaj. Polako joj se primakao i dalje fiksirajući njen pogled svojim.
Želeli su oboje to, oh prokleti da su.
Relja nije imao problema, ali Rea...Ona se borila.
Kada su njegove usne pale preko njenih ona se mahinalno okrenula te mu isturila svoj obraz umesto usana, praveći se da gleda ponovo u zalazak sunca.
"Čemu ovo?"
Tiho ju je upitao dok se nije trudio da odmakne svoje usne od njene meke kože.
"Gledam zalazak...Ne želim da išta propustim."
Rekla je tiho, napola to i misleći, a on se samo nasmejao.
Rukom ju je nežno uhvatio za bradu te joj je glavu okrenuo ka sebi. Nosevi su im se skoro dodirivali dok im se dah isprepletao.
"Njega možeš da gledaš svako veče."
Tiho joj je rekao dok se rukom igrao s pramenovima njene kose.
"Mogu, zar ne?"
Istim tonom glasa ga je upitala, a on se samo nasmešio te im je ponovo spojio usne.
O da...Stari dobar ukus tih izazovnih i mekanih usana. - oboje su pomislili.
Nežno su dopuštali usnama da vode najdivniji ples koji su ikada zaigrali dok su im ruke mirovale.
Njene su počivale na delu grudi koje je košulja otkrivala, a jedna njegova na njenom vratu dok je druga nežno pritiskala njen tanak struk.
Uživali su. U svakom pokretu, u svakom udisaju, dodiru, otkucaju srca. Naručje jedno drugog bilo im je kao mesto gde su oboje pronalazili mir. Iako, njihov odnos to nije mogao da potvrdi.
Relja ju je, naposletku, uhvatio nežno za struk obema rukama te je spustio sebi u krilo. Oboje su se naježili od tog nevinog, ali tako grešnog, dodira da su slučajno izdahnuli. To im je izazvalo osmeh na lice.
Neverovatnu radost je osetio kada ga je Rea pustila da jezikom uplovi u njena usta. Prvi put. Treća sreća, iako im je ovo bio četvrti poljubac, al' ko to broji sem njih dvoje, mene i možda vas.
Jezici su im se borili dok su usne igrale sasvim drugu igru.
Kada su ostali bez vazduha lagano su odvojili usne ali ne i čela jedno od drugoga.
Tada se Rein razum vratio s odmora te je krenula uspaničeno da se odmakne, ali joj Relja to nije dozvolio. Oboje su mahnitom brzinom disali dok su pokušavali da smire otkucaje srca.
"Nemoj da si pokušala da kažeš da je ovo greška."
Tiho joj je zapretio držeći oči i dalje zatvorene. Nije imao snage da je pogleda i da se susretne sa strahom.
"Relja."
Izdahnula je pokušavajući se da sabere.
"Mi ne možemo..."
Kratko je rekla te ga naterala da otvori oči. Besno? Ili pak iznervirano ili tužno ju je gledao dok se ona kolebala.
Zašto si se vratio razume?
"Možemo."
Kratko joj je odgovorio dok ju je držao za ruke.
"Nije ispravno."
Dodala je malo žustrije dok se hvatala za glavu. Relji je ovo kolebanje bilo preslatko, presmešno i pretužno u isto vrene.
"Pogledaj me."
Rekao je dok joj je podizao jednu ruku.
"Tvoje srce ovako kuca zbog mene."
Nežno joj je prislonio ruku na grudi gde je mogla pod prstima da oseti kako joj srce udara neverovatnom brzinom.
"Zbog mog uticaja na tebe."
Dodao je te ju je ponovo uzeo za ruku te je ovaj put prislonio na svoje grudi, tamo gde je bio ožiljak. Tik iznad srca.
"Moje srce želi da iskoči od samo jednog tvog nevinog dodira."
Prvi put joj je iskreno rekao šta mu se događa, a ona je izgledala uplašeno. Gde je nestao sada onaj đavo?
"Zar nam je potreban veći pokazatelj koliko smo ludi jedno za drugim?"
Upitao ju je odlučno, a ona je odmahnula glavom.
I sama je bila svesna šta njeno srce radi u njegovoj blizini. Kako je njen stav počeo da se menja. Kao i ona sama. I sama je svesna da pada na osobu na koju ne sme.
"Ne smemo..."
Tiho je rekla dok se borila na živo sa svojim osećanjima i dalje sedeći njemu u krilu ni malo ženstveno.
"Zašto?"
Iznervirano ju je upitao, a ona se trznula.
"Jedan od razloga je naša porodica. Nikada nas ne bi prihvatili kao nešto više."
Poraženo je rekla istinu, a on je samo izdahnuo.
"Zar moraju da nas prihvate?"
Toliko je lud za njom da je bio spreman svega i svih da se odrekne samo da je ima pored sebe. Godine su učinile svoje. Nije mogao više da sakriva svoja osećanja i surovu privlačnost koju gaji prema njoj. Bilo je jače od njega. Ako je bilo potrebno svima bi se suprotstavio kako bi nju zadržao pored sebe.
"Ne budi smešan."
Nežno je pomerila svoje ruke te mu ih stavila na vrat nežno kružeći palčevima po njemu.
"Šta je drugi razlog?"
Tiho ju je upitao prvi put osećajući strah od odgovora.
"Mi nemamo budućnost."
Tako bolna i surova istina ih je oboje zamrznula.
On...Ne želi brak niti decu.
Ona...Ona želi to. Želi puno dece i divnog muža.
A vreme prolazi. Ona neće biti mlađa, a on svoju odluku nikada promeniti neće.
"Istina."
Poraženo je rekao ali i dalje nije nameravao da je pusti. Sebično ju je stegao oko struka ne dozvoljavajući ni da se mrdne, a kamoli da ga ostavi.
"Dopusti onda da uživamo, bar malo. Do kada traje neka traje ali ne prekidaj ovde."
Odlučno joj je govorio, a ona se kolebala.
"Kako misliš da pronađem muža ako ću svoje srce tebi da dam?"
Upitala ga je dok je nežno kružila šakama po njegovim grudima.
"Onda budi moja celim srcem, a njegova na papiru."
Bez pardona je rekao, a ona se od muke nasmejala.
Lud je. - pomislila je.
Htela je da zakopča dugme njegove košulje jer je sunce odavno zašlo i vetar je počeo da bude hladniji, ali joj nije dozvolio.
Stavio je ruke preko njenih te je duboko udahnuo.
"Naša veza bi izazvala veliku pometnju, a raskid tek...Zar su nam potrebni skandali po stare dane?"
Nežno ga je upitala, a on je odmahnuo glavom.
Bio je i sam svestan svega. Novinari ih odavno spajaju, ali i gluposti pišu. Počeli bi da kopaju po njihovim životima kao lasice. A onda kada se pročuje da se Rea udaje za nekoga ko nije Relja ispalo bi da ga je varala. Bacili bi je na stub srama, ne samo nju već i njega.
"A bar da postojimo 'mi' za naše oči i duše?"
Upitao ju je naposletku više umoran od svega. Želi je, potrebna mu je, al' isto i ona njega.
Samo, nju sputava prošlost al' opet... Ko rizikuje taj i dobija, zar ne?
"Kako da ti kažem 'ne' kad me tako lepo gledaš?"
Upitala ga je kroz osmeh te je ovaj put ona njega poljubila.
Osmeh mu se ocrtao na licu te ju je zgrabio za obraze silovitije ljubeći njene usne.
Srca su im lupala u ritmu dok su oboje osećali nalet adrenalina koji struji njihovim telom.
Napokon. - oboje su pomislili.
Ako je tajno, ne bi trebalo da bude problema.- Rea je govorila sama sebi dok je puna entuzijazma ljubila čudo ispred sebe.
Sve i nekako, al' da je pustim drugome? Nikada, nikako, ni pod koju cenu. - Relja je negodovao u svojoj glavi već smišljajući plan kako da je sebično zadrži za sebe.
Makar, ako ništa drugo, mogu da uživaju određen period. A kasnije ćemo videti kako je Relja razradio svoj plan.
Da li ljubav može da ima rok trajanja?
Ne, ne može.
Zato neka budu sigurni, da ako su oni, oni pravi, njihova srca će i dalje kucati u ritmu njihovih poljubaca iako se više nikada ne budu poljubili.







Završna rečWhere stories live. Discover now