90

511 23 0
                                    

Rea
Rossi, Moor

- mesec dana kasnije -

"Ponovo je odbio."
Roberto baca ispred mene fasciklu sa papirima, a moji prsti mahinalno lete ka korenu nosa. Premorena sam. I psihički i fizički. Danima se borim da donesem ispravnu odluku. Želim da pobegnem od bola al me non stop nešto sputava. Noćima nisam spavala, a budnom me održava strah. Strah za promenu, za gubitak, za propadanje. Pola meseca ranije sam donela finalnu odluku. Tražila sam razvod braka od Relje, a on je svaki put vratio nepotpisan papir. Svesna sam osude. Svesna sam i da ću biti na stubu srama ni kriva ni dužna ali ovo je moj život. Sanjala sam o braku sa Reljom. Volim ga ludački i to se nikada neće promeniti. Ali sanjala sam i porodicu na okupu. Ne, smrt i razdvojenost. Iza leđa mi se već priča kako želim da pobegnem od Relje posle svega. Kako sam mu okrenula leđa jer je izgubio posao i postao ubica. Okarakterisali su me kao sponzorušu koja je jurila njegov položaj. A nije istina ni jedno slovo koje prozbore. Ostavljam ga jer želim da se oboje oporavimo daleko jedno od drugog. Istina je krivim ga skoro celom dušom za Noinu smrt i to ću teško zaboraviti. Noa je moja krv, moje meso i srca, a Relja je sakrivši sve od mene mi uzeo ono za čime sam čeznula godinama. Nije lako reći "Kraj je!", verujte mi. Ne mogu više da ga pogledam u oči, a da ne dobijem poriv da ga zadavim. Ja možda jesam htela da saznam ko je kriv za ovaj nemili događaj i da mu presudim ali Relja to nije trebao bez mene da uradi. Nije trebao nepromišljeno da se baci vukovima i da ga strpaju iza rešetaka. Ako idemo na ilegalan način probleme da rešvamo ne predajemo se, pobogu. Imalo je hiljadu rešenja ali postupio je časno. Predajom je dobio čist obraz, a izgubio mene, decu i mir. Ne planiram zaista da se gušim u našoj porodičnoj kući. Ono je leglo bola za mene, svaki ćošak. Zato planiram da odem. Sve da ostavim iza sebe, a svojoj deci da pružim miran život daleko od zlih ljudi, loših sećanja i gladnih novinara.
"Pošalji mu ponovo. Ne odustaj dok ne potpiše. Ne planiram da napustim državu bez tog jebenog potpisa."
Besno sam udarila rukom o sto okretajući se stolicom ka prozoru.
Počela sam da pijem tablete za smirenje. Svi ovi događaji ostavili su ožiljke po mojoj psihi i otvorene i dalje rane. Prepisane su mi tablete i seanse na koje ne planiram da idem. Ja nisam luda. Ja sam samo ubijena, a živa.
"Ovaj put je poslao poruku uz fasciklu."
Roberto progovori, a ja uzdahnem.
"Da čujem."
"Hoćeš da ti pročitam ili ćeš ti?"
"Pročitaj."
Nemam snage ni za šta.
"Možeš da šalješ ovu fasciklu sve dok ne izađem odavde, ne zanima me, neću je potpisati dok ne dobijem poslednji razgovor sa tobom. R.M."
Podsmehnula sam se dok su mi suze pekle u očima, a knedla izazivala bol u grlu.
"Nemam snage za to."
Tiho sam rekla odmahivajući glavom.
"Imaš."
Roberto je bio siguran.
"Mesec dana pijem lekove za smirenje. Prepisali su mi terapiju za srce. Misliš li zaista da bih izdržala da ga vidim u onom odelu iza rešetaka?"
Mesec dana je u zatvoru, a ja ni jednom nisam otišla. Nisam imala ni snage, a iskreno ni volje. Osuđujte do sutra, ne interesuje me. Moje zdravlje je ovde u pitanju.
"Voliš ga i dalje."
Kao konstatuje.
"Ma nemoj mi reći."
Okrenula sam se ka njemu.
"Da ga ne volim nikada se ne bih odlučila na ovaj korak."
Lupnula sam prstima po stolu, a on se zbunio.
"Ostavljaš ga, a tvrdiš da ga voliš, da li sam dobro shvatio?"
"Toliko ga volim da ne mogu da poverujem da je on kriv za smrt našeg sina. Ne mogu da ga pogledam u oči i saznam istinu koja me danima muči."
"Trebaš da odeš. Kažeš mu sve, objasniš, on potpiše i ti mirno odeš za Ameriku, ako te majka pusti da joj pobegneš iz vidika."
"Moja majka nema pravo glasa u ovoj situaciji."
Ozbiljno sam rekla.
"Rea idi."
Ubeđivao me je.
"Dala sam otkaz."
Mirno sam mu saopštila, a on se iznenadio.
"Ne šali se sa tim."
"Da li ti delujem da sam u stanju da zbivam šalu?"
Izvila sam obrvu, a on je izdahnuo.
"Zašto?"
Spustio je loptu.
"Ne mogu da nastavim sa ovim poslom. U ovom gradu. Preopasan je, a ja da dovedem sebe u situaciju da se ne daj Bože ponovi sličan scenario nema šanse. Želim da svojoj deci priuštim miran život daleko od poznatog terena."
Nehajno sam spustila ruku na stomak, a on je udahnuo.
"Ne razumem lekare koji ti prepisuju tablete za smirenje, a u drugom si stanju. Ne mogu te mozgove da dokučim."
Roberto mi je uvek bio poput oca. Brinuo se o meni možda nekada i više nego što treba.
"Uzimam ih na sopstvenu odgovornost."
Suvo sam izjavila, a on je raširio oči.
"Da li si ti normalna? Želiš li da ostaneš i bez njih?"
"Veruješ li mi da bih najradije ostala bez sebe?
Glupo je da kažem i sebe da sažaljevam ali ja više nemam elana za ovaj život."
"Idi kod Relje, ponesi fasciklu i srećno. Ako ikada završim na psihijatriji ti ćeš biti glavni krivac."
Uperio je prstom u mene i kao pravo nezrelo dete izašao iz sopstvene kancelarije.
"Pa dobro, mora i to neko."
Mirno sam rekla te sam i ja pokupila svoje stvari i izašla iz njegove kancelarije.
••••
Posle nepuna tri sata bila sam mu zahvalna na tome što je povukao ono malo veza što mu je ostalo i omogućio nam da se ne vidimo iza onog staklenog pravana nego u sobi, sa stolom i dve naspramne stolice i bez ljudi unaokolo.
"Možeš li da me pogledaš u oči?"
Tiho me je upitao dok je moj pogled posvuda šarao sem ka njegovim očima.
"Dobro je i ovako."
Odgovorila sam mu dok sam skenirala buđ u ćošku sobe na kojoj ima pregršt prašine. Užas al i to je bilo bolje nego da ga pogledam i zaplačem.
"Voleo bih da si pristala na razgovor pre nego što sam ovde došao."
"Zašto si želeo da se vidimo?"
Upitala sam ga na izmaku snage. Malo tiše od očekivanog al dovoljno prisebno.
"Želiš razvod..."
Konstatovao je tužno, a ja sam klimnula glavom.
"Usudiću se da pitam, zašto?"
"Mislim da je to najbolje rešenje."
Brzo sam zatreptala, sada gledajući u donji ćošak prostorije, dok su mi suze navirale na oči. Ovi hormoni me ubijaju.
"Rešenje za šta?"
"Za nas."
Kratko sam rekla. Osećam da mi glas drhti, a ne želim da popustim i da se predam.
"Zašto bi ovo bilo ikada igde najbolje rešenje?"
Iznervirano je rekao dok mu se ruka omakla i udarila u sto. Jedan od policajaca je odmah ušao u sobu vidno spreman za obračun.
"Sve je u redu."
Podigla sam ruku ne okreću ću se.
"Ispred sam."
Kratko je rekao te je izašao. Imamo pola sata za razgovor. Bolje išta nego ništa.
"Ne mogu da živim sa činjenicom da je moj suprug krivac za smrt našeg deteta i za ubistvo čoveka. Moj suprug, bivši najbolji sudija. Ne mogu da te čekam Relja i posle se pravim da je sve u redu jer nije. Ne mogu u oči jebeno da te pogledam jer se plašim nemog priznanja za greh koji si počinio. Plašim se da dobijem ono šta odbijam. Istinu."
Šmrcnula sam nesvesno, a on je uzdahnuo.
"Shvatam."
Tiho je rekao.
"Volim te. Svim srcem te volim i Bog sam zna koliko sam želela sve sa tobom ali ne mogu. Jače je od mene."
Morala sam to da mu kažem. Želim da zna da ga volim ali da me je ubio.
"Kada izađem pokušaću da se iskupim."
Odlučno je rekao.
"Da se iskupiš?"
Nasmešila sam se.
"Za šta? Zar može išta da nadomesti naš gubitak?"
Od kako sam ušla u ovu prostoriju prvi put sam ga pogledala u oči ispod obrva. Da li je svestan šta je rekao?
"Rea...I ja sam izgubio dete. I ja patim mesec dana sam. Krivim sebe i ta krvicima me jede svaki dan. Želim da ti pomognem. Da budem uz tebe i našu decu."
"Da si to zaista želeo ne bi načinio nepromišljen korak."
"Prva si rekla da želiš da ga ubiješ!"
"Da ali nisam rekla da bih se predala policiji! Mislim, svaka čast na tome ispao si čovek ali ne mogu da povežem postupke i reči. Kažeš da želiš da budeš uz nas, a svesno si otišao od nas i to na deset godina. Bože zar misliš da će mi trebati uteha za deceniju? Relja ti si meni sada bio potreban, a tebe nije bilo!"
Pustila sam suze da mi poteknu i proklinjala sam sebe zbog toga.
"Predao sam se kako bih kasnije mogao da vam pružim miran život."
"U redu."
Nisam želela da dužim oko toga.
"Zaista želiš da se razvedeš?"
Kolebljivo me je upitao, a ja sam klimnula glavom.
"Da."
"Ako povučem veze, isplatim kauciju, na slobodi sam vrlo brzo. Nemoj da činiš ishitrene poteze, sve može da se reši."
Ubeđivao me je.
"Ne mogu da budem sa tobom više."
Odmahnula sam glavom. Prelomila sam to jedva preko usana i jebeno je bilo olakšavajuće.
"Molim te razmisli o ovome. Ne radi to deci."
"Ne mešaj decu u ovo. Da bih ih sačuvala od surovosti ovog grada odlazimo čim potpišeš papire."
Odlučila sam ipak da mu kažem da ne planiram ovde da ostanemo.
"Gde ideš? Gde vodiš decu? Ne možeš da ih odvedeš!"
Iznervirano je rekao, a ja sam se okrenula ka njemu.
"Vodim ih da im pružim miran dom i stabilno okruženje. Vodim ih daleko od kuće gde me sve guši i gde su sećanja na svakom koraku. Vodim ih pre nego što postanu svesni svega oko sebe u toj količini. Pružiću im mir. Pružiću sebi priliku da se oporavim. Ovde je to nemoguće uraditi."
Gledala sam ga u oči dok sam pokušavala da ostanem pribrana ali nije išlo.
"Ne možeš decu da mi vodiš iz države!"
Besan je.
"Mogu! Ako hoću vodiću ih na drugi kraj sveta. Zabranićeš mi?"
"Rea ta deca su i moja koliko su i tvoja!"
"Vidim kako si sačuvao prvo! Svaki dan se susrećem sa tim prizorom. U san mi dolazi njegova slika u tom trenutku."
Jadno sam udarila na tu kartu ali sam morala. Ostanem li ovde ugušiću se, a da odem bez dece nema šanse.
"Želim da ih viđam."
"Dok ne izađeš viđaćeš ih samo na slikama koje ti budu donosili."
Bila sam izričita.
"Molim?!"
Viknuo je, a ja sam uzdahnula.
"Ako se ne sećaš, deca nam nemaju ni pet godina! Zar zaista misliš da ću dozvoliti ovde da dolaze?"
"Ne mogu deset godina, a da ih ne vidim! Kako će oni bez mene i ja bez njih? Kako da odrastu bez oca?"
"O tome si trebao da razmišljaš pre nego što si ubio lika i predao se."
"Prestani da me kriviš za to! Ubio sam? Jesam. Predao sam se? Jesam. Kriv sam za sve. Priznajem! Ali nisam valjda zaslužio da mi žena toliko za to prebacuje. Umirem svaki dan zbog svega što se dogodilo zbog mene. Umesto da mi budeš podrška napadaš me!"
Toliko smo se glasno svađali da je policajac morao da zalupa na vrata da se stišamo.
"Izvini. U pravu si."
Prekrila sam usta rukom da zaustavim jecaj.
"Jesam."
Odmahnuo je besno rukom dok je nervozno uzdisao.
"Razumi me."
Tiho sam rekla gurajući fasciklu preko metalnog stola do njega.
"Razumem te, zato pokušavam da se iskontrolišem. Ali razumi i ti mene."
Mahao je rukama kao nedokazan, a ja sam gutala knedlu za knedlom.
"Relja. Pruži svojoj deci šansu da odrastu u okruženju gde ih neće gledati sažaljivo. Pruži im šansu za normalnim detinjstvom. Potpiši papire, daj mi saglasnost."
"Gde planiraš da ih vodiš?"
"Van države."
Rekla sam neodređeno. Niko sem Roberta ne zna gde bih otišla. Niti će iko saznati.
"Gde?"
"Van države!"
Povisila sam ton te sam mu dala doznanja da ne želim da mu kažem.
"Kada izađem želim da vas vidim. Želim da budem uz svoju decu."
"Kada izađeš biće formirane ličnosti i odlučiće sami šta žele i da li na nešto pristaju."
Odgovorila sam te sam primetila kako mu se nozdrve šire, a bes tinja u očima.
"Mrziš me."
Podsmehnuo se te je uzeo fasciklu i otvorio je.
Uzeo je olovku te me je pogledao.
"Ne, volim te."
Tiho sam rekla željno čekajući da sve pročita i da potpiše.
"Ovo nije ljubav."
Pokazao je na prostor između nas.
"Da ne govorim istinu ne bih bila ovde. Ne bih došla da porazgovaramo pre nego što odem. Ne bih ti rekla da planiram da idem niti išta. Ostavljam te ovde da platiš za ono za šta si kriv. Ja sam svoje greške, nadam se, isplaćala."
"I dalje nosiš moje prstenje."
Prokomentarisao je dok je gledao u moj verenički i venčani prsten. Nisam imala snage da ih skinem, a sto puta sam pošla to da uradim.
"I dalje smo u braku."
Očigledno sam istakla.
"Obećaj mi da ćemo se ponovo videti."
Zamolio me je.
"Svet je mali. Ako treba videćemo se, a ako ne, Božija volja."
Želim da pobegnem odavde.
"Mislim da ti dugujem objašnjenje zašto sam te uvek zvao Ružo."
Govorio je dok je bez predhodnog čitanja potpisivao svaki papir koji sam mu stavila u fasciklu. Jako me je to začudilo jer je Relja tip osobe koji tri puta čita, tri puta njegov advokat i opet on.
"Prvo mi reci zašto nisi pročitao šta je bilo napisano tu?"
"Jer me nije briga. Sve što sam imao izgubiću kad odeš iz države."
"Možda sam ti uzela sve, kako tako olako potpisuješ?"
Bukvalno sam ga ukorila.
"Rea. Rekla si mi da ćeš zajedno sa decom otići od mene u drugu državu, možda na drugi kontinent, zaista misliš da me je briga za imovinu?"
Iskreno me je pogledao, a ja sam odmahnula glavom. Povredila sam ga ali i on je mene.
"Izvoli."
Pružio mi je fasciklu preko stola ali nije mrdnuo ruku sa nje.
"Možda je tada bio kliše ali sada dobija ozbiljniju stranu. Kada sam te prvi put video shvatio sam da si osoba koja ima štit oko sebe. Kao ruža trnje. Da ne dozvoljavaš svakome da ti priđe, a onaj ko bude srećnik da te neguje i zaliva bićeš mu med i mleko. Prelepa si, a tako opasna i jaka. Preživela si razna sranja, a opet si najlepše cvetala. Svakog leta sve lepša i lepša. Jača, borbenija, snažnija, samostalnija. Ružo ti si osoba pred kojom bi i najveći ratnici klečali poklanjakujući ti se. Cvetaj, ne zaboravljaj svoje pupoljke, neguj se i diši."
Spustio je ruku preko moje dok je pričao, a ja sam duboko disala trudeći se da ne briznem u novi talas suza i emocija.
"Godine koje sam provela sa tobom, bile su nešto što nikada ne bih menjala. Moja si srodna duša ali moram da odem. Da bih cvetala. Da bih disala i bila zdrava. Nije mi bilo lako na ovaj korak da se odlučim ali želim da se izlečim, a ovde to ne mogu. Hvala ti za sve i molim te, budi uzoran zatvorenik, da bi možda izašao koju godinu ranije."
"Ako vas ne vidim kada izađem ne želim ni da izlazim."
"Kada izađeš tvoja imovina, kartice i sve što si stekao u našem braku i pre braka će te čekati. Ništa nisam želela da uzmem. Morala sam to da ti kažem. Ne želim da misliš nešto pogrešno."
"Nikada ne bih pomislio niti da si zaista uzela."
Ustala sam sa stolice te sam mu prišla. Nežno sam mu stavila ruke na obraze te sam nam spojila usne u oprošajni poljubac.
Želela sam da odem bez ovoga. Da sebe dodatno ne kažnjavam sećanjima ali nisam mogla. Želim ga iz sveg srca ali ovaj put nek razum pobedi.
"Naša deca će odrasti uz priče koliko ih voliš i uz nadu da će te jednog dana videti. A ti, ako želiš ikada da ih vidiš više, nemoj da izigravaš mafijaša u zatvoru. Budi uzoran, da bi oni bili ponosni."
Progovorila sam na vrhu njegovih usana dok su nam čela bila spojena.
"Daću sve od sebe da što pre ovo mesto napustim i da vas potražim."
"Ne traži nas."
Izričito sam rekla.
"Kada godine prođu dovešću ih ako budu želeli, a želeće. Ne traži nas, ne gubi vreme."
"Da li ćeš nastaviti dalje?"
Upitao me je kada sam se vratila na svoju stolicu.
"Za sada mi to nije u planu."
Iskreno sam rekla, a on je klimnuo glavom.
"Nemam prava da budem sebičan i da zahtevam od tebe bilo šta...Samo biraj pažljivo."
"Trenutno su mi prioritet deca, a ne pronalaženje novog muža. Jedan me je naučio da mi drugi ne treba."
Slabašno sam se osmehnula te sam ispod stola spustila nežno prst na stomak.
Sebična sam, jako. Ali ako mu kažem za ovo nikada mi neće dati decu da odvedem niti ću ikada imati mir.
"Vreme posete je isteklo."
Policajac je ušao u sobu, a ja sam klimnula glavom.
"Rea."
Tiho me je pozvao kada sam ustala.
"Čuvaj decu, čuvaj se ti. Pričaj im da ih volim i da jedva čekam da ih vidim. Volim vas svim srcem i želim da budeš srećna ma gde god bila."
Brzo je govorio dok mu je policajac stavljao lisice na ruke.
"Hoću."
Tiho sam rekla te sam pohitala ka vratima.
"I oni ćete voleti, obećavam."
Malo glasnije sam rekla, neizdržavši to da mu ne kažem, dok sam spustala ruku na stomak.
Suze su mi nekontrolisano potekle niz obraze kada me je zaprepašćeno pogledao.
Bukvalno sam izletela iz stanice ni ne osvrnuvši se iza sebe. Dozivao me je, molio da stanem ali nisam mogla.
Ispala sam čovek, rekla sam mu.
Ispala sam kukavica, pobegla sam.

Završna rečWhere stories live. Discover now