33

752 29 0
                                    

Rea
Rossi

"Je l može u ovome?"
Matea viče iz kuhinje dok traži posudu u kojoj ćemo da napravi punč po receptu koji je Lucijano video na tik-toku.
"U šerpi da pravim?"
Lucijano kao oparen cikne dok se teatralno hvata za grudi. Kakav glumac, prvoklasni.
"Pa kad Rea ovde nema ništa! Hajde što ne kuva, nego ni ne pije!"
Matea drekne, a ja se jedva dovučem do kuhinje koliko sam se smejala.
"Pijem, al' iz flaše."
Odgovorim te joj u ruke stavim staklenu čijinu koja je namenjena za punč, al' je ona slepa pa je nije videla.
"Tako damski Rea, svaka ti čast."
Počne da tapše, a Lucijano da mi se smeje.
"Ko me vidi?"
Slegnem ramenima dok iz fioke vadim gumene bombone.
"Ja ne verujem da ćeš postati tetka!"
Matea vikne kada nakrene vodku, a ja se nasmejem.
"A tek ja! Bože! Malo biće koje će me zvati tetka!"
Stavim ruke preko usta, a Lucijano me zgroženo pogleda.
"Kakva tetka? Kakva crna tetka kada si seks bomba. Nema ni t od tetkice."
Zavrti me oko moje ose dok nevoljno odmahuje glavom.
"Ne u tom smislu Luci! Već rođena tetka. Sestra njene majke. Bože Hana mi je trudna! Ja i dalje ne mogu da se opasuljim."
Vrtim glavom dok se smejem kao blesava.
Tako idu moja osećanja i emocije.
Iz krajnosti u krajnost.
Prvo, bila sam neviđeno povređena i uvređena kada sam došla u stan. Na ivici pucanja. Posle kada me je Relja zvao umalo se nisam raspala. Jer, svakoga bi bolelo da njegova sestra tako misli o njemu. Ja nikada nisam niti ikada planiram da prekršim reč koju dam. Šta imam od laži? Ništa.
Onda sam se dosetila da to što postajem tetka treba da se bar malo, za sada, obeleži. Tako da sam pozvala Mateu i Lucijana da mi podignu raspoloženje, a oni su došli u rekordnom vremenu. Kada sve ovo prođe, kada se Hana malo oporavi idemo u klub da slavimo. Ovo danas je čisto onako malo zagrejavanje.
Kada smo napravili punč, spustili smo roletne, zamračili ceo stan, upalili disko kugle kao i muziku i slavlje je moglo da počne.
U ovom trenutku na sve sam zaboravila.
Bilo mi je potrebno negde da se izduvam.
Vikala sam pevajući jer drugačije nisam mogla.
Iskalila sam bes na svaki stih pesme.
Pesnicu sam stezala na samu pomisao svih bizarnih trenutaka kroz koje sam prošla ovih dana. Bez ikakve zezancije, psihički je jako teško.
Možda ne bih trebala da slavim.
Možda je ovo pogrešno.
Muzika? Umrla mi je prijateljica...
Sestra mi je napadnuta...Al' opet slavim?
Slavim rađanje novog života.
Slavim produžetak moje porodice.
Slavim zbog prelepih vesti i jer moja sestričina ili sestrić to zaslužuju.
"Biću najbolja tetka na celom svetu!"
Viknem dok na eks ispijam celu čašu pića.
"I najluđa."
Luci se nadoveže.
"I njemu ili njoj jedina!"
Matea pametno kaže, a ja se nasmejem.
Jedna ali vredna ljudi moji.
Igrali smo i pevali satima. Noga me je ubijala. Peta mi je bridela ali je lepo zarastala tako da tu nije bilo problema.
Kada smo se već umorili popadali smo na pod kao domine.
"Tačno da sam se kladio izgubio bih."
Lucijano promrmlja dok se prska vodom. Ovde je baš vrućina.
Ustanem te podignem roletnu s balkonskih vrata te ih otvorim.
"U šta?"
Dobacim dok stavljam ruke na ogradu terase.
Vetar me šiba, a ja cela mokra. Zatvorila sam oči dok su se sunčevi zraci razlivali po meni.
"Da ćeš ti prva postati majka."
Kako su Lucijanove reči došle do mog mozga tako su meni refleksno i brzo krenule da se smenjuju slike u glavi. Tako su stvarne i ubitačne.
Prva...
Reljine ruke na mom struku.
Stezale su ga.
Tako je osećaj bio stvaran da sam na trenutak zadržala dah. Kada mi se vid razbistrio izdahnula sam i otvorila oči. Stresla sam se od same pomisli na taj dan.
"Da ćeš ti roditi prvo unuče."
Lucijano ponovo progovori, a ja se ponovo stresem.
Slika iz kupatila mi se pojavila pred očima. Bila je tako stvarna kao da sam ponovo osetila hladnoću ispod sebe dok sam mu se prepuštala.
"Najstarija si, pobogu."
Nova slika uz novu rečenicu.
Naš prvi poljubac.
Nisam ga se sećala pre...Ali danas, on je tu.
Slika tog događaja mi titra kroz vene kao nalet vrućine.
U tom trenutku nisam umela da dišem.
Bilo je iznenadno i prelepo...
On.
Njegova pojava.
Ruke.
Miris.
Bože, usne...
Sve.
Kao iz druge dimenzije.
Ljubio me je toliko željno i silovito. Tako nežno ali i strastveno.
Ko bi rekao da će sa njim do svega ovoga doći.
Da će me ti trenutci progoniti gde god da se okrenem.
Jako stegnem ogradu terase suzdržavajući se da ne viknem. Od siline besa koji osećam.
Od bola, radosti, tuge i smeha.
Da kriknem kao kobac koji leti ka svom plenu, ali umire negde pri kraju svoje misije.
Čekam nemoguće, godinama.
Svi mi pričaju princ na belom konju.
Princ
Ali ja to ne tražim...Ja samo čekam. Ali izgleda da je sve uzaludno.
Sve što lepo počne ne može i lepo da se završi, zar ne?
Ali zašto me onda koči?
Zbog čega ne mogu dalje da nastavim? Da živim. Da se radujem. Da otkrivam nove horizonte u ljubavi...Ili je to samo psihički.
Treba mi rušenje barikade. Bar na trenutak.
Da bude kratko al' slatko. Okrepljujuće. Da me vine u nebesa ali da me bolno baci na dno samo da bih se rasvestila.
Možda je potreban novi početak.
"Rea zvoni ti telefon!"
Matea vikne, a ja se rasvestim.
Dosta je bilo...Moram konce svog života da uzmem u svoje ruke. Ovako više ne ide.
Uđem nazad u stan te uzmem iz Mateine ruke svoj telefon.
Kada pročitam ime svog šefa na displeju mrak mi padne na oči jer se setim slučaja.
U advokatskoj firmi, čiji sam radnik skoro pet godina, datumi se moraju poštovati...A ovo je prvi put da svoju odluku ne predam istoga dana. Zato sada moram da glumim da sam raspoložena za priču o nekom tamo ludom ubici.
"Halo?"
Javim se kada duboko udahnem i izdahnem.
Čujem meškoljenje na stolici koja škripi te prevrnem očima.
"Rea, dobar dan, interesuje me samo da li planiraš da mi predaš svoju odluku što se tiče slučaja Liama Garcie?"
Hrapav glas mog šefa kao da mi je iglama bockao kožu. Dobar je on čovek, ali je opasan ako neko krši njegova naređenja. Ovo je faza gde me upozorava, ne daj Bože da zakasnim...Tačno bih mogla da se pozdravim sa poslom.
"Dobar dan. Rok je za sedam dana, a ja još uvek nisam odlučila. Najkasnije ću vam za pet dana dostaviti svoju odluku. Zahtev je kompleksan, odluka nije laka, a ja se nadam da me Vi razumete."
Veštački se osmehnem dok pričam moleći se u sebi da se ovaj razgovor što pre završi.
"Razumem te i verujem u tvoju odluku. Izvinjavam se na smetnji i želim ti ugodan dan, prijatno."
Kratko i jasno, al' fino. Tako već može.
"Prijatno."
Prekinem vezu te bacim telefon na dvosed dok masiram slepoočnice.
Samo mi je još i slučaj falio. Divno.
"Možemo li mi nekako da ti pomognemo?"
Upita me Lucijano, a ja odmahnem glavom.
"Ne, ali hvala...Ne smem da iznosim informacije o slučajevima...Al' mi treba trezna glava da bih donela neku odluku."
Kažem smoreno te sednem na fotelju. Ovo mi je upropastilo dan, dodatno. Taman sam skrenula misli sa slučaja kad ono bum, s neba pa u rebra.
"A onda idemo mi. Ti razmisli. Donesi ispravnu odluku i onda ćemo nastaviti slavlje posle svega."
Matea je podigla Lucijana, koji je negodovao, sa poda te je ugasila disko kuglu.
Lucijano je odneo prazne flaše i posudu za punč u kuhinju, dok sam ih ja gledala u neverici.
"Zašto ste tako fini?"
Upitam dok gledam u svoj sređen dnevni boravak.
"Treba da razbistriš glavu, a nećeš to učiniti dok sediš u lomu."
Matea kaže dok obuva patike, a Lucijano je zafrkava dok joj odvezuje zavezane pertle.
"Hvala vam."
Od srca se osmehnem te ustanem.
"Žao mi je što se ovako završilo."
Kažem iskreno, a oni priđu te me samo zagrle.
"Možemo da se viđamo svakoga dana, opusti se. Sada je važna ta odluka!"
Lucijano me potapše po leđima, a ja klimnem glavom.
"Ako ti bilo šta bude trebalo, cimaj."
Matea doda kada se odalje od mene.
"Važi, takođe."
Kažem te prođem pored njih da bih im otvorila vrata.
"Očekujem neki parti sa tigrićem."
Luci mi namigne dok izlazi iz stana, a Matea ga šutne.
"Vodi ga u šumarak onda."
Doda pomalo pripito, a ja se nasmejem.
"Dogovorićemo se."
Dobacim za njima te zatvorim vrata.
Tigrić, ha...
Valjalo bi da se vrati u zoo vrt, moje misli nisu njegovo prirodno stanište, nikako.

Završna rečWhere stories live. Discover now