40

824 33 4
                                    

Rea
Rossi

Svaka dlačica na telu mi vibrira iz tri razloga.
Bola, besa, skrhanosti.
Umirala sam od duševnih bolova dok mi je njegovo telo ležalo u naručju. Sav onako krvav i bled nije se pomerao. Dozivala sam ga, molila da otvori oči, zahtevala i naređivala ali ništa. Lice mu je bilo mokro od mojih suza u prvim minutima već. Mazila sam ga dok sam usne prislanjala na njegovo čelo i jecala. Nije imalo te sile koja bi mogla da me skloni od njega. Nisam se obazirala ni na koga u mojoj okolini. Ni na prolaznike, ni na narod koji je zahtevao da ustanem i prepustim Relju bolničarima. Bilo me je briga šta će ko pomisliti. Dal' će me iko osuditi ili sažaljevati. Moja duša se podelila na dva dela, umrla je, nestala.
Histerično sam vikala da ga spasu kada su bolničari došli. Molila sam, preklinjala prvi put u životu jako i silovito svakog člana medicinskog osoblja da ga vrate iz mrtvih. Entoni me je čvrsto držao u svom naručju dok sam se ja tresla. Nisam ni stigla da ga pitam kako je saznao. Samo sam se molila da je ovo san i da se uskoro probudim.
Kada su Relju odvezli jedva sam ga nagovorila da me pusti da idem u bolnicu za njim. Hteli su da me pošalju kući ni ne znajući kada bih ušla da bih sebe ubila. Bez preterivanja. Brže-bolje sam ušla u auto i na raskrsnici sam se predomislila.
Desno - bila je bolnica. Mesto gde su ga odvezli da bi mu pružili poslednju slamku spasa.
Levo - gradski zatvor. Mesto gde je osoba koja mi je upravo oduzela osmeh, zaledila srce i uništila život.
Tamo sam i skrenula. Da nisam donirala pozamašnu sumu za renoviranje ove rupčage strpali bi me u jednu ćeliju dok si rekao keks.
Besno sam marširala vikajući na sve oko sebe. Naređivala sam, zapitkivala i pozurkivala. Evo me sada, stojim ispred ćelije onog gmaza od čoveka. Uništiću ga.
"Slušaj me sada!"
Viknula sam besno uletajući u ćeliju. Ležao je na svom krevetu, prekrstenih ruku i smeškao se. Odseći ću mu usta.
"Ne, slušaj ti mene."
Hladnokrvno je rekao kada se ispravio u sedeći položaj. U tom momentu sam osetila nečije ruke na svojima i srce mi je brže zakucalo.
Dva policajca su me držala dok je Liam podizao jednu obrvu.
"Da li sam ti rekao da dođeš?"
Upitao me je kao da je najmoćniji čovek na svetu. Kao da može da me kupi. Ali ne može. Može samo da se poigrava s mojim živcima.
"Vrati se odakle si došla i ne pojavljuj mi se pred očima dok ja to ne zatražim jer ću u suprotnom učiniti da ostaneš sama. Zauvek u svakom smislu."
Skupio je oči dok sam osećala kako me ova dvojica vuku unazad.
"On je nevin! Ni ja ništa nisam uradila! Ne znam zašto si mi poslao upozorenje i to preko njega. Šta sam prokleto uradila?"
Poraženo sam pričala dok sam se rukama hvatala za okvir vrata. Želim da čujem, jer želim da znam.
"Lepo je znati ko ti najviše znači."
Slegnuo je ramenima dok se podlo smeškao.
"To ti je za nauk ako ikada pomisliš da učiniš nešto što se meni ne bi svidelo. I reci mi, da li ti se sviđa vaš snimak? Vidiš li ti kako sam ja dobra osoba, platio sam montiranje samo da bi ga ti imala? I cela Italija ako mi se usprotiviš, naravno."
On je skot. Ološ. Najljigavija i najgnusnija osoba na celom svetu.
"Moj život meni najviše znači. Ako ikada rešiš nekoga da ubiješ neka to budem ja."
Bar mi je značio. Danas bih sama u vatru skočila samo da bih spasila osobe koje volim. Al' da ste pitali Reu od pre deset do dvanaest godina, odgovor bi bio ja, deset mesta prazno, pa ostali.
"Imaću to na umu kada te budem psihički mučio. Naravno, ako bude imalo razloga za to."
Pokazao je rukom te su me za tili čas izbacili iz njegove ćelije. On je zatvorenik koji živi kao car.
A ja sam advokat s psihičkim poremećajem.
Kad-tad doći će moje vreme.
Rasejano sam izlazila iz zatvora tako da nisam uspela da vidim osobu ispred sebe u koju sam se skucala.
"Izvin..."
Podigla sam glavu, smrklo mi se pred očima te sam ućutala.
"O Rea, šta ti radiš ovde?"
Gabrijelin piskav glas mi raspara bubne opne te samo izdahnem.
"To nije tvoj problem."
Hladno joj odgovorim dok je zaobilazim u nameri da odem do kola ali ne. Ne može.
"Ima li vesti o Relji?"
Upita me, a ja se stresem. Vesti? Ima, puno. Izgleda da mi je umro na rukama. Prebijen. Ispečen.
"Ima."
Pokušam da izgovorim normalno bez da mi glas zadrhti, a ona se za tili čas stvori ispred mene.
"I gde je bio? Kako je?"
Šta te briga? Šta si raskrečila te oči?
"U bolnici je."
Kažem te samo prođem pored nje brzo idući ka kolima. Ne mogu da pričam o Relji, a da ostanem smirena. Izvadiću joj oči noktima.
"Šta?! Je l ideš sada tamo? Čekaj idem i ja."
Vikala je iza mene dok sam ja suzbijala bes u sebi.
"Gde ideš? Šta ćeš ti tamo?"
Iznervirano sam progovorila nadrndano podižući ruke. Nisam je ni pogleda udostojila, al sam čula kada je stala u mestu.
"Za razliku od nekih brinem za njega."
Na ovu izjavu sam se nasmejala dok sam sedala za volan. Ako se neko brine onda sam to ja. Ako će neko da te pošalje umesto Relje na nebo to ću biti ja sotono jedna.
Animozitet koji osećam prema dotičnoj personi je iz dana u dan postajao sve veći. Verovatno je za to kriva Reljina i moja veza, al' Bože moj.
Brzo smo obe vozile u pravcu bolnice dok sam ja pokušavala da joj pobegnem. Nije išlo, nikako.
Za divno čudo, moje parking mesto ispred bolnice je bilo zauzeto. Šta li ovo znači?
Brže-bolje sam izašla iz automobila ni ne proverivši na šta ličim.
"Rea, sačekaj!"
Gabrijela je vikala iza mene truptajući onim njenim štiklama.
Nisam planirala da se zaustavim ni pod koju cenu.
"Sem!"
Viknem kada ugledam doktora te mu bukvalno pritrčim.
"Reci mi da si ti preuzeo Relju."
Bukvalno sam molila čoveka dok me je on iznenađeno gledao.
"Definitivno moram da prestanem da se začuđavam kada te vidim ovde. Nisam uzeo, nisam ni znao da mu se nešto desilo."
Koračao je pored mene dok smo išli  u pravcu gde sam videla Entonia i mamu.
"Dovezli su ga u bolnicu pre manje od pola sata. Neki tvrde da je mrtav al' ja i dalje polažem nade da će preživeti."
Govorim mu dok pokušavam da ne zaplačem. Ne može da bude mrtav.
"Mrtav? Rea šališ li se sa mnom?"
Gabrijela grakne, a ja je prostreljam pogledom.
"Delujem li ti kao da se šalim?"
Zapaliću je, hoću majke mi.
"Odmah ću videti šta se dešava, ti se samo smiri."
Sem me tapše po ramenu te produžava do sobe ispred nas.
"Rea!"
Mama mi je prišla te me jako zagrlila.
"Ima li vesti?"
Upitam je, a ona zajeca. I ja sam na ivici, gadnoj.
"Ne. Od kako smo došli niko nam ništa nije rekao."
Odvojila se od mene te je rukom obrisala oči. Nećeš zaplakati Rea, ne još.
"Smirite se. Biće on dobro."
Gabrijela prilazi i grli moju majku dok ih ja gledam zapanjeno. Podigla sam pogled ka Entoniu koji me je gledao u fazonu 'pusti je.'.
I hoću, jer nije ni vreme ni mesto da pravim skandal.
I tako...
Sati su prolazili niko nam ništa rekao nije. Sem nije smeo iako sam ga molila i kumila.
Nisam sela ni u jednom momentu. Išla sam
gore-dole kao navijena dok je pored moje majke sedela uspaljenica Gabrijelica. Hani, Vuku, Leu ništa nisu želeli da pričaju dok ne vide kako i šta dalje. Hana ne sme da se stresira toliko pa bi joj ovo stanje neizvesnosti dokrajčilo i ono malo pozitivne energije koju poseduje.
Entoni je telefonirao, konsultovao se, zahtevao, odlazio, dolazio i baš mi ga je bilo žao. A najžalije mi je mene. Jer, ako zaista ostanem bez Relje proklinjaću sebe. Biću kriva za smrt osobe koja je postala deo mene. Tako brzo, a tako efikasno. Ne mogu da zamislim dane bez njega, noći pogotovu. Naši razgovori, šale, podbadanja, gluma, suđenja, šetnje, poljupci, zagrljaji to ne može da prestane. Želim ga sada, sutra i zauvek. Ali ko sam ja da želim dok Bog ima druge planove?
Kako je doktor izašao iz sale tako je naleteo na mene koja sam se kao avet skoro pa teleportovala do njega.
"I?"
Ja sam nestrpljiva. Spremna sam u nesvest da padnem kakve god vesti bile. Al' ako su loše reći ću im da me nikada ne probude.
"Ovako."
Zatvorio je vrata za sobom te nam je svima prišao.
"Živ je."
U tom trenutku sam samo sklopila oči i stresla se cela. Bože hvala ti iz sveg srca. Suze nisam mogla da zadržim te su dve-tri kapi pale na moje obraze.
"Zaustavili smo unutrašnje krvarenje, što je najbitnije."
Klimala sam glavom pomno slušajući kako je.
"Noga mu je polomljena, nju smo sredili i stavili u gips. Sanirali smo sve rane i masnice koje ima na telu."
Tresla sam se cela dok sam slušala doktora kako olako sve priča. Meni nije dobro. Srušiću se.
"Ovo mu je bilo zalepljeno na stomak."
Oči su mi se raskolačile kada sam ugledala nalepnicu rane koja mu je bila zalepljena za stomak. Na ovo je Liam mislio kada je rekao upozorenje. Kako mi se samo igra sa živcima.
"Ovakav isti simbol je bio ostavljen na stomaku od jedne žrtve pre manje od pola meseca. Policiji ćemo ga proslediti kao novi trag."
Liame, tvoje vreme će otkucati, a onda ću ti pokazati kako se igra, al' bez upozorenja.
"Keli..."
Tiho sam progovorila dok sam se prisećala prave rane koju je ona imala. Jadna...
"Kada možemo da ga vidimo?"
Entoni je upitao, a ja sam se malo kovarnula te sam pogledala u doktora.
"On je u komi..."
Malo tiše je rekao, a ja sam se zateturala unazad udarajući o Entonia koji me je pridržao.
Koma?
"Molim?"
Zaječala sam dok je doktor odmahivao glavom.
"Ne znamo kada će se probuditi i to je od svega najrizičnije. Ukoliko prođu sedamdeset i dva sata, a on se ne probudi, velike su verovatnoće da će to tek biti za par meseci, možda čak i godina. Primio je jake udarce pa se iz tog razloga brinemo...A može da se probudi i sutra, nikada se ne zna."
Izdahnuo je, a ja sam se sledila...Probudiće se. Jer da je Bog želeo da umre, umro bi mi malopre na rukama. Biće dobro, hoće. Možda su mu oni silni udarci, Bože me oprosti, izbrisali stavove neke, pa nam budućnost ipak bude svetla.
"Možemo li da ga vidimo?"
Gabrijela upita dok ja stežem pesnicu. Pipne li ga predamnom tačno ću je baciti s trećeg sprata da leti kao ptica lastavica.
"Kada ga prebacimo na intezivnu, moći ćete, al' na kratko."
To na kratko ćemo videti, zaista. I Relja i ja smo dosta ulagali i pomagali pri snadbevanju zatvora i bolnica. Takođe smo učestvovali i u raznim humanitarnim akcijama. Ako im ponovo dam pozamašnu sumu novca možda me puste da i ako treba prespavam pored njega. Tako da, moram da se vratim kući po novac pod hitno.
Nisam saslušala šta su pričali ali sam videla da se doktor okrenuo i otišao. U tom momentu su se otvorila vrata operacione sale i četiri doktora su izašla gurajući krevet na kom je ležao Relja.
Bože. Kako su ga onako udesili? Sav je ljubičast i u zavojima. Tako bih rado pritrčala, izljubila ga sva srećna jer je živ al' ne mogu. Prokleta tajna veza sve mi uništava.
Išli smo u korak sa doktorima jedva čekajući da uđemo u sobu.
Prvo su ušli mama i Entoni. Ja želim poslednja jer ću se najduže i zadržati zato sam sela na stolicu u čekaonici pokušavajući da se smirim.
"Imao je previše sreće."
Gabrijela je prokomentarisala dok je sedala pored mene, a ja sam samo izdahnula.
"Jeste."
Kratko sam odgovorila dok sam trljala lice rukama.
"Želiš li sada ti?"
Upitala me je kada su ovo dvoje izašli iz sobe, a ja sam odmahnula glavom.
"Idi ti, ja ću poslednja."
Kažem te ustanem i priđem mami.
"Idite kući i prenesite lepe vesti Hani i Vuku."
Kažem kobojagi smirenije dok mi mama prelazi rukom premo obraza.
"Čekamo te pa idemo zajedno. Ne mogu u takvom stanju samu da te ostavim."
Gledala me je kao bolesnika prve klase. Nema šanse da ostanete. Ne planiram ni da idem iz bolnice, sem po novac.
"Dobro sam, zaista."
Pokušam da je ubedim te se malo i osmehnem da bi mi više poverovala.
"U redu. Šta god da ti treba zovi. I odmah idi kući odmori se. Bleda si."
Ljubi me u obraz dok ja klimam glavom. Biću bolje kad i Relja bude.
Njih dvoje su otišli, a ja sam prišla vratima kao prava ljubomorna devojka želeći da čujem šta priča.
"Da znaš samo kako si me uplašio."
Tiho je govorila sedeći na stolici pored njegovog kreveta.
"Odmah sam u glavi stvorila najgore scenarije. I nisam uspela sebe da zamislim bez tebe u budućnosti."
Ma nemoj. Nisi mogla jer te neće biti. Tačno sad kad bude izlazila zalepiću je pesnicom. Bez koga ti bre ne bi mogla da živiš? Jaoj samo me nervira.
"Čovek tek kada izgubi nekoga shvati koliko mu ta osoba znači. Da nisi preživeo, da si me napustio, a da ti ja nisam rekla koliko mi značiš mislim da to nikada sebi ne bih oprostila."
Tebe da napusti? On tebi značio? Skrcaću je.
"Ne znam kakav je tvoj tip devojke...Nikada nisam imala priliku ni jednu da upoznam. Al' potrudiću se da budem što bolja. Iz mene izvlačiš moju dobru stranu. Onu koju retko kada srećem i nekako sam pored tebe jedino svoja. Zato molim te probudi se, kako bih mogla sve ovo da ti kažem u četiri oka. S zrncetom nade da možda bude obostrano."
Jedino što obostrano možeš da dobiješ je zapalenje pluća ako te promašim pesnicom.
"Volim te Relja...Iz dana u dan sve više. Probudi se što pre, ozdravi, osmehni se i pruži mi novu šansu za lepši život. Verujem u tebe da ćeš biti kao nov za sedam dana, a ja ću do tada da skupim hrabrosti sve ovo da ti kažem."
Očula sam škriputanje stolice te sam se brzo odaljila od vrata vraćajući se na stolicu u većem šoku nego malopre.
Voli ga.
Voli mog dečka.
Ne znam dal da se psihopatski smejem ili da se zapitam kolike su šanse da oni budu u vezi, a da ja ne znam. Kakav god vid veze. Seksualni, verovatno. Dajem ruku da je bušna kao švajcarski sir. Nije ta tako slatka da bude i devica pored svega toga. Joj bude li išao njoj svako veče na neku brzinsku partiju, odseći ću mu obe glave.
Otvaranje vrata me trzne te podignem pogled ka njoj. Ako i bude hteo nešto sa tobom to je iz razloga što si moja kopija.
Prošla sam pored nje ni ne slušajući šta mi priča. Kako sam zakoračila u sobu tako sam duboko udahnula. Mukica. Sto kablova je bilo povezano za njega, pa čak mu je i cevčica s kiseonikom bila u nosu.
"Nisi ovo zaslužio."
Tiho sam rekla dok sam sedala na krevet pored njega. Želim da osetim njegovu blizinu, potrebna mi je.
"Nisi zaslužio da patiš umesto mene."
Uhvatila sam ga nežno za ruku dok sam prstima prelazila po njoj. Tako meke i jake, prelepe, bile su uništene braunilom.
"Život si mi za dvadeset godina skratio."
Izdahnem dok šmrckam. Ovde makar mogu da plačem do mile volje, niko mi ništa ne može.
"Ako ne dočekam unučiće tebe ću okriviti."
Našalim se lagano dok mu prstom prelazim duž cele ruke. Puna je modrica, unakažena je.
"Šalu na stranu. Ovo je drugi put u životu da sam umalo umrla. Nemaš pojma kroz kakav sam pakao prolazila poslednja tri dana. Nisam spavala, nisam jela, samo sam htela da te nađem. Kada sam dobila poruku nije bilo srećnije osobe od mene, al onda...Par minuta kasnije mislila sam da sam se rastala sa dušom."
Polako sam mu podigla ruku pazeći na iglu te sam je poljubila.
"Nemoj nikada više da si me na ovaj način ostavio."
Sklopljenih očiju sam govorila dok sam se sve vreme Bogu zahvaljivala što je živ.
"Život bez tebe je ništa. Šta će mi ako tebe nema? Koliko god mi bili komplikovani i koliko god sve imali, a ništa nemali, želim da sve ovo potraje. Godinama, decenijama."
Spustila sam mu ruku nazad na krevet te sam ustala privlačeći bliže stolicu.
"Ili bolje da kažem do kada traje nek traje al' da smo bar srećni."
Pomazila sam ga po kosi zaobilazeći zavoj.
"Sudija, umalo si presudio da ceo život provedem u crnini bez duše. Nemoj tako kardinalne grešle više da praviš."
Nasmešim se dok mu rukom prelazim preko obraza. Mojih obraza.
"Probudi se molim te. Da mogu da te zagrlim. Da ti kažem koliko je sve beznačajno kada te nema. Da mogu da ti se privijem u zagrljaju i tako da zaspim. Probudi se kako bih mogla da nastavim normalno da funkcionišem. Jer sve je stalo, ako mi veruješ."
Suze su mi pale niz obraze dok sam ga gledala. Duša mi se cepa pri svakom pisku elektrokardiograma.
"I samo da znaš. Neka budem prokleta ako dozvolim da te bilo koja ima dok se ja krijem u senci."
Jedva izgovorim dok brišem suze. Ne bih podnela da ga vidim sa drugom. Da je grli kao što je mene. Da je ljubi kao što je mene. Da joj šapuće na uvo, kao što je meni. Da joj piše poruke za dobro jutro i laku noć, zove u kasne sate, šalje snene i jutarnje glasovne kao što je meni. Sve to, je moje. I on ceo, je moj. Neka to bude svima jasno, ovako iako je ne rečeno naglas.
"A sada. Idem po novac, pa se vraćam sa sve pidžamom. Ne bih da mi te neko ukrade, al' u bukvalnom smislu."
Nasmešim mu se, obrišem obraze te lagano ustanem i primaknem se licem njegovom.
"Želim ovo da osetim što pre."
Tiho kažem te naslonim usne na njegove. Ovde se nalazi moj mir koji mi je silom urušen.
"Volim te."
Prošaputam mu na usnama te se polako odvojim. Iako sam mislila da nikada to neću reći, danas sam imala potrebu.
Voleću te i dok se pored tuđeg imena budem potpisivala u knjigu venčanih.

Završna rečWhere stories live. Discover now