42

681 24 0
                                    

Rea
Rossi

Sedela sam na Reljinom krevetu kao vampir pokušavajući da se rasvestim od spavanja. Gledala sam u jednu tačku dok sam podizala i spuštala obrve brzo treptajući i zevajući.
"Diši."
Relja me je zezao dok mi je lagano prstima prelazio preko leđa češkajući me.
"Dišem."
Brzo sam rekla te sam se okrenula ka njemu smeškajući mu se.
"Kako si?"
Upitam ga dok ustajem sa kreveta i obuvam patike.
"Savršeno."
Pogledala sam ga preko ramena ni reči mu neverujući.
"Nemoj da me lažeš."
Kada sam se obula, ustala sam s kreveta te sam se okrenula ka njemu. Prišla sam mu te nam lagano spojila usne.
"Ne lažem te. Ja sam uvek savršeno dok se ovako budim."
Cmoknuo me je kratko te sam se ja udaljila odvezivajući kosu te je ponovo lepo zavezivajući.
"Ja idem sada, vratiću se kasnije. Kada prođe gužva."
Nasmešila sam mu se dok sam poravnavala ivice trenerke. Gledao me je nekim blagim pogledom koji mi je poručivao da ne idem.
Ispružio je ruku nemo tražeći moju, a ja sam bez reči prišla te ga samo zagrlila.
"Što se brže oporaviš brže ćeš preći na kućnu negu. Posle će sve ići lepše."
Nežno sam ga poljubila u vrat osetivši kako mu se vilica steže.
"Ostavljaš me samog s lešinarima."
Šalio se sa mnom dok mi nije dozvoljavao da se odmaknem od njega.
"To se zove porodica. Šta ti fali malo da popričaš sa njima? Ako ti dosade, pustiš mi poruku i ja ću poslati Sema da ih rastera. Lako."
Smejala sam se dok mi se on igrao s vratom.
"Porodicu da rasteramo? Zanimljivo."
Isti smo. Volimo sve, ali neka budu dalje od nas, bolje je.
"Idem. Moram."
Lenjo sam govorila dok sam slušala kako on pukće i mrzovoljno sklanja ruku s mene.
"Večeras si tu?"
Upita me dok uzimam svoj rančić.
"Hm...Pa ako me primaš, tu sam."
Namestim mu kosu koja mu je padala preko čela, a on me pogleda provokatorski.
"Pre ćeš ti mene."
Suzila sam oči dok sam jako stezala vilicu. Bolestan? Malo morgen.
"Sutra na posao, vidim da ti je dobro."
Namignem mu dok idem ka vratima, a on namušeno klimne glavom.
"Doći ću."
Dodam, a on se osmehne.
"Čekam te."
Namignula sam mu te sam izašla iz njegove sobe za malo se sudarivši sa tip-top sređenom Gabrijelom. Ne znam dal' planira da ide na posao ili da zavede Relju, jer ova kombinacije nije za posete bolnici, normalne.
"Rea, poranila si."
Ne, ona mi nikako nije trebala.
Je l' trebam da se vratim tri koraka unazad? Mislim, znam za verovanje oko crne mačke, pa možda, reko, radi i na crnom somu.
"Dobro zapažanje."
Zaobiđem je dok pravim grimase te samo izađem iz bolnice. Kada mi jutro počne s njenom pojavom, tačno znam da ću se ili frapirati ili šokirati kasnije. Šta god da bude, nadam se da će me ubiti da je više ne gledam.
Ček...Zašto mene da ubije? Neka nju ubije!
••••
Dan mi je bio iole produktivniji od predhodnog.
Otišla sam do stana, sredila sam se, pribrala.
Videla sam se sa Mateom i Lucijanom.
Obišla sam Hanu.
Svratila do kancelarije da pokupim par izveštaja.
Proćaskala sam sa kolegama.
Na posletku sam svratila do pekare, Mateove majke, te sam nakupovala dosta hrane koju predpostavljam da Relja voli. Mislim...Mi nikada nismo pričali o stvarima koje volimo, a kamoli o vrstama jela, pa eto, mogu da nagađam.
Slobodno mogu reći da sam postala domaća u bolnici. Znam svakog doktora, skoro sve medicinske sestre i asistente. Kada ulazim u bolnicu treba crveni tepih da mi postave. Kao kada sam bila mala. Za veče ludih haljina. Bože, nedostaje mi taj period. Oblačila sam razne haljine i šetala kao po modnoj pisti. Mama, tata, Entoni, tetka Antonija, svi su me gledali, a ja sam uživala. Bila sam glavna i osvajala sam svačija srca. Govorili su da ću postati prava dama, al' i zavodnica, nisu pogrešili. Samo što ova dama danas ima kratak fitilj. Jako. I to nije dobro.
"Dominiče?"
Zbunjeno sam gledala u svog brata koji je izbezumljeno išao ka meni. Ovo mi se ne sviđa, ni malo.
"Rea. Hitno! Hana!"
Tresao se. Ček. Hana? Zbunjeno sam mu prišla dok me je on hvatao za ruku i vukao niz hodnik.
"Šta Hana? Videla sam je pre tri sata, dobro je. Smiri se! Gde me vodiš? Dominiče!"
Uplašeno sam se osvrtala oko sebe dok je on bio u spidu. Srce mi je brzo tuklo dok sam ga gledala.
"Video sam Hanu kako prolazi plakajući niz hodnik dok je neki lik vuče!"
Viknuo je, a ja sam se zaledila. Umalo sam pala kada mi je mozak procesuirao celu situaciju.
"Molim?!"
Vrisnula sam dok se odvaja od njega.
"Gde su?"
Krenula sam brzo u pravcu ka kom me je vukao, a on je bukvalno trčao za mnom.
"Ne možemo da uđemo. Išao sam više puta. Išli su na deo ginekologije."
Jaoj kakve mi misli prolaze glavom ovo nije realno.
"Pričaj šta znaš!"
Bila sam iznervirana i jako uplašena dok sam trčala kroz hodnike dolazeći do dela ginekologije.
"Ide da abortira."
Kao da me je neko tiganjem udario po sred čela. Odzvonila sam cela.
"Molim?!"
Vrisnula sam, a on se iznervirano okrenuo.
"Prestani da moliš! Učini nešto to da zaustaviš."
Lik se tresao. Ja sam se tresla. Bolje da se igramo 'Ko će prvi da se onesvesti'.
"U kojoj je prokletoj sobi?"
Osvrtala sam se oko sebe dok sam bila skoro pa dezorientisana.
"I kog đavola si se ti unervozio? I kako znaš da je Hana trudna? Meni ovde nista jasno nije!"
Ja kao da živim ispod kamena. Ili me je cela situacija sa Reljom poremetila, nemam pojma.
"Ovde je!"
Samo je to rekao pokazujući mi rukom ka vratima na kraju hodnika.
"Kako izgleda tip?"
Brzo smo išli ka tamo dok je on odmahivao glavom.
"Visok, ćelav, mišićav. Odakle znam više? Brzo su prošli."
Kako je opisivao tako su mi žigovi proleteli kroz stomak. Jedino što sam uspela da izgovorim je bilo:
"Pozovite policiju odmah!"
I u tom momentu sam otvorila vrata i bukvalno uletela u prostoriju gde su Hanu spremali na abortus.
"Zaime Boga Hana!"
Vrisnula sam kada sam je videla, a ona se sva uplakana okrenula ka meni.
"Rea, idi."
Nemo je oblikovala usnama dok sam ja odmahivala glavom prilazeći joj.
"Odmakni se od nje."
U tom momentu se ispred mene pojavio lik s pištoljem u rukama. U prevodu, glavom i bradom Bruno je rešen bio da me prostreli.
"Ne možeš da ubiješ moje dete!"
Ne.
U tom momentu me nije bilo briga ni za kriminalca koji je pobegao iz zatvora, niti za njegov pištolj koji mi je bio nacentriran pravo u glavu. Jer sam je okrenula i zabezeknuto pogledala u Dominika koji mrtav ozbiljan gledao u Hanu koja je krenula glasno da jeca.
Oči su mi umalo ispale dok sam osećala kao da će mi na njih poteći kamenje. Disanje mi se zaustavilo kada sam videla bol u Dominikovim očima. Okrenula sam se ka Hani te sam je pogledala. Iz njenih se oslikavalo kajanje. Jesam li višak ovde? Jesam. Jesam li zgranuta, zapanjena, iznenađena, iznervirana, izdana, dezorijentisana, zbunjena? O, itekako jesam.
Zašto sam kažnjena da gledam svoj život kako se odvija dok ja stojim sa strane i prokleto se ispunjavam sitnicama dok su krupne stvari kilometrima daleko od mene?

Završna rečWhere stories live. Discover now