25

842 32 1
                                    

Rea
Rossi

Imala sam utisak kao da sam zbrisala sa neuropsihijatrije dok sam sedela na zadnjem sedištu policijskog auta. Ja sam se smejala kao najveći retard ceo put. Dal' je to bilo šizofreno cepanje prikazano u vidu smeha koji mi je cepao dušu, ne znam, al' znam da su me par puta opominjali. Vrtela sam ruke, zveckala lisicama, smejala se, a oni su hteli da me strpaju u ludnicu.
"Je l' ona uvek ovakva?"
Policajac koji je sedeo na suvozačevom mestu upita Relju, koji je sedeo do mene, a on me samo na kratko pogleda te se okrene ka policajcu.
"Verovali ili ne, jeste. Meni ne treba zatvor da se osećam kažnjeno, samo me pored nje stavite i za sve ću se pokajati."
Odgovori im u svom stilu dok sam se ja smejala isprekidano. Ludim. Puca mi svaki nerv u glavi i ruke mi drhte, ali smehom bol i strah pobedi, će zauvek biti moja krilatica.
"Majka mi je živa!"
Viknem iznenada te ih sve trznem. Jadni oni sa mnom.
"Čestitamo?"
Policajac koji je sedeo između Relje i mene je zbunjeno progovorio, a ja sam ga ošinula pogledom.
"Ne budite cinični, to je najlepša vest koju sam ikada čula. A onaj doktor, je zaslužio najstrožu kaznu. Rekao je da su moja majka i njegov otac mrtvi. Rastužio nas je sve i posle se pretvarao kao da ga briga za našu situaciju."
Izdeklamujem, a policajci izdahnu.
"Ima li negde ovde traka?"
Upita policajac, a ja se trznem.
"Sve zavisi za šta vam treba."
Odgovorim dok sležem ramenima te još više rasplamsam bes policajaca.
"Za optuženog trebali bi ste da budete manji od makovog zrna gospođice."
Policajac koji je vozio mi se obratio a ja sam se samo nasmejala.
"Ja optužena ni za šta nisam. Mi trenutno ne idemo na sud, već na podnošenje izjave, a tek onda ćemo videti gde ćemo završiti."
Kažem pametno te se sva trojica zglednu. Znam ja posao kojim se bavim.
"Usput, želim svog advokata."
Kažem dok se udobnije nameštam.
"Bez njega neću reći ni reč."
Dodam te isprepletam prste na rukama. Advokatu treba advokat jer ne mogu sama sebe da zastupam. Al' trebaju mi i veze da mi se ne odrazi na posao. Tačno smo ga ugasili. Koji ga je đavo terao da ga udari? Ah, bre, Relja, dobićemo otkaze.
"Takođe."
Relja doda, a ja prevrnem očima. Stiže Gabrijelica Reljicina drugarica.
"Taman neka donese onu kinesku hranu, da se zabavimo."
Zajedljivo dodam aludirajući na njegovu alergiju koju je prouzrokovao neki začin u toj piletini, a on samo prevrne očima.
"Ne dotačinje me tvoje provociranje. A još manje to što ne voliš Gabrijelu."
Kaže mi, a ja se cinično nasmejem.
"Voli je ti za oboje onda."
Slegnem ramenima, a policajac se udari po butinama.
"Zašto sam ja morao ovde da sedim?"
Upita iznervirano kolege, a oni samo podignu staklo na automobilu.
"Ovde ispada kao da ste Vi kažnjeni, a ne mi."
Poršapućem mu, a on me besno pogleda.
"Bio ti je brat u pravu, kazna je pored tebe sedeti."
Prosikće na mene, a ja se zgadim.
"Da mi je on brat uradila bih zamenu krvi."
Kao oparena kažem, a policajac neartikulisano provrti glavom te se okrene ka Relji.
"Je l' ona uvek ima odgovor na sve?"
Upita ga, a Relja izdahne dok prevrće očima.
"Nažalost, uvek."
Kaže smoreno, a policajac samo podigne ruke.
Pa dobro...Navređaše me lepo bez da mi direktno upute psovke.
••••
Sudija i advokat, jedno do drugoga dok idu ispred policajaca hodnicima policijske stanice. Kakav divan prizor za krvoločne novinare koji samo čekaju da saznaju šta se dešava. Onda, ujutru, postaću zvezda najprodavanijih Italijanskih časopisa, novina, žutih štampi.
'Privedeni vrhovni sudija Relja Moor i advokat Rea Rossi.'
Čekam ovakve naslovnice, pa sve da ih tužim do jednog. Verujem da ste uspeli da predpostavite koliko mi je kratak fitilj i koliko volim da podnosim tužbe. Moj advokat, je tri puta dizao ruke od mene.
"Ako se budemo slikali, ne želim da okrećem desni profil. Nije mi simetričan."
Kažem dok stajemo ispred nekih vrata. Policajci su me 'ladno iskulirali, a ja sam bila mrtva ozbiljna.
"Neće biti nikakvog slikanja."
Relja mi kaže te krene ispred mene ulazeći u sobu za saslušanja. Jao prvi put sam za drugom stranom stola. Zakačili su mi lisice za metalnu šipku koja je bila na stolu, kao i Relji, te su izašli.
"Ponašaju se kao da smo najokoreliji kriminalci."
Izjavim, a Relja se podsmehne.
"Procedura."
Doda smoreno, a ja naslonim glavu na šake.
"Jesi li morao da ga udariš?"
Upitam ga, a on gledajući pravo odgovori na moje pitanje pitanjem.
"Jesi li morala da ga zgaziš?"
"Jesam."
Kažem kao iz topa, a on slegne ramenima.
"To je i moj odgovor."
Dobro, nema prava da se ljuti na mene kada je prvi započeo.
"I šta ćemo sada?"
Pitam ga smoreno dok gledam u lisice na svojim rukama. Prvi put ih nosim i mogu vam reći da su savršen modni detalj.
"Čekam da mi odobre poziv."
Odgovori neodređeno, a ja izdahnem.
"Gde imaju da se kupe lisice?"
Upitam ga dok gledam kako mi se metal upilio u kožu koliko su ih stegli. Stoke.
"U seksi šopu."
Odgovori mi dok podiže jedan ugao usne u stranu.
"Perverznjačino. Pitam za ovakve lisice, ne za igračke."
Zgroženo mu odgovorim, a on se nasmeje.
"Nisu to samo igračke i one služe da zadrže ruke nevaljalih devojaka mirno."
Izdahnem te se i ja našalim.
"Onda su mogli da mi nabave neke lisice sa zaštitom. Crvene po mogućnosti."
Napućim usne dok gledam svoje crveno nalakirane nokte, a on provrti glavom.
"Otkud nisu crni?"
Upita me, aludirajući na crnu čipku.
"Za različite stvari su različite boje."
Slegnem ramenima, a on promumla jedno "aha".
"Koja ti je omiljena boja?"
Upita me par sekundi kasnije, a ja se zbunim.
"Ovo je poligraf ili?"
Zbunjeno ga pogled, a on odmahne glavom."
"Ne, da je poligraf pitao bih 'da li ti je omiljena boja roze?', dao sam primer samo."
Dobro, nisam debil, našalila sam se. Bože koliko je ozbiljan.
"Nije mi roze omiljena boja. Teget je."
Odgovorim mu, a on zabavljeno podigne obrve.
"Nikada ne bih na nju pomislio."
Kaže, a ja se nasmejem.
"Koja je tebi?"
Upitam ga, a on nakrivi glavu.
"Pogodi."
Kao dete kaže, a ja provrtim glavom.
"Bela?"
Kažem prvo što mi padne na pamet, a on odmahne glavom u negativnom smislu.
"Odakle izvuče belu?"
Upita me, a ja slegnem, što bi se reklo, usnama.
"Palo mi je na pamet zbog bele čipke."
Provučem mu kroz uši da sam otvorila njegov poklon, a on se samo nasmejao.
"I kako ti stoji? Jesam li pogodio veličinu?"
Pokvareno me upita, a ja prećutim. Evo letim da ti podnesem izveštaj.
"Ko je rekao da sam ga probala uopšte?"
"Niko nije ni tražio da kažeš jesi li, neko kako ti stoji."
Odgovori mi, a ja se cinično nasmejem.
"Nisi trebao da se trošiš na poklon."
Kažem mu, a on cokne.
"Sitnica."
Izdahne opušteno te progovori, a ja podignem obrve te klimnem glavom.
"Oprostite sudija, zaboravila sam na vaše platežne mogućnosti."
Cinično dodam, a on iznervirano izdahne.
"Kaže mi žena koja ima ceo orman Đuzepe Zanoti štikli."
Pokuša da me spusti, al' ne dam se ja. Naučila je Rea da pliva i kad je dave.
"Za jednog muškarca odlično barataš markama."
Prokomentarišem dok pogled preusmeravam na svoje Đuzepe Zanoti patike koje sam imala na nogama. Nisam ja kriva, jednostavno ta obuća je najbolja. Izdvajam brdo novca za nju i nije mi žao.
"Da, da lepe su ti patike."
Cinično se nasmeje kada isprati moj pogled, a ja klimnem glavom.
"Znam."
Kažem te nas otvaranje vrata prekine u ovoj konverzaciji.
Ušao je jedan policajac, a za njim su išli Gabrijela i Roberto, moj advokat. Kao što mu i samo ime kaže on "svetli od slave". Jedan od moćnijih i uticajnijih ljudi na ovim prostorima.
"Kada su me pozvali mislio sam da si podigla još neku tužbu."
Provrti glavom kada uđe, a ja se nasmejem.
"Ovoga puta, izgleda da će biti pokrenuta protiv mene."
Slatko mu se nasmešim, a on sedne na stolicu prekoputa. Roberto je čovek u pedesetim godinama koji se brine o mojim pravima, skoro deceniju.
"Imate deset minuta, posle će doći jedan od kolega da ih ispita."
Policajac kaže dok se hvata za kvaku, a Roberto bez da se okrene mu poruči.
"U našem prisustvu će naši klijenti biti ispitani. Jer koliko mi je poznato, nemate crno na belo tužbu protiv njih."
Hladnim tonom mu poruči ne pridavajući mu ni malo važnosti. Želim da budem advokat kakav je on. Nemilosrdan u sudnici bez i jednog poraza.
Policajac se samo okrenuo i izašao, a ja sam izdahnula.
"Šta se dođavola dogodilo ovde?"
Gabrijela pita dok seda na stolicu pored Roberta. Nagnula sam se ka stolu te sam ispružila kažiprst da počešem oko i da prikrijem ciničan smeh.
"Rea?"
Kako Roberto izgovori moje ime s upitnim tonom ja se naglo uspravim.
"Znaš, nisam ja uvek kriva za sve."
Slegnem ramenima te on izdahne vrteći s odobravanjem glavu.
Relja im je ispričao celokuonu situaciju dok je meni srce kucalo sto na sat. Moja majka je živa. Bože hvala ti!
"Nisi trebao da ga udariš."
Gabrijela prokomentariše.
"A ti sigurno nisi trebala da ga izgaziš."
Roberto se nadoveže.
"Treba mi samo jedan poziv i biće sve gotovo."
Ponovi ono što je malopre rekao, a ja podignem obrve.
"Želim da izađem odavde u što kraćem roku."
Kažem ozbiljno, a Roberto klimne glavom.
"I takođe želim da pokrenem krivičnu prijavu za urušeno psihičko stanje protiv onog doktora."
Nadovežem se detinjasto na svoju predhodnu rečenicu, a Gabrijela se zlobno nasmeje.
"To nije moguće."
Pomisli da me je pametno spustila te se osmehne.
"Samo ti nemoj da brineš i sve će biti super. I odlično znam šta je moguće, a šta ne, nećeš me ti sigurno ispravljati."
Imam tri vrste Ree.
Srećnu - šaljivdžiju, koja takođe bol koju oseća krije iza osmeha.
Opasnu - kada mi pukne žuta minuta.
Poslovnu - kada sam toliko ozbilja i kao što sama reč kaže poslovna da se totalno prešaltam na drugu osobu.
Kontrasti mi variraju. Jako sam čudna osoba koja svoje ponašanje i emocije menja u roku od minut ako joj dođe. I to prepisujem psihičkoj nestabilnosti. Definitivno trebam da posetim neko lice da mu se dobro izjadam.
••••
Već tri sata smo u policijskoj stanici.
Nema ko nas nije ispitao.
Roberto i Gabrijela su se rastegli na sto strana dok sam ja sedela i igrala se sa lisicama.
Relja je uspeo da dobije poziv, na dva minuta, i vratio se s osmehom na licu. Zapitkivala sam ga da mi kaže šta je uradio i koga je pozvao al' je on mudro ćutao izbegavajući direktan odgovor.
"Videćeš za par minuta."
Samo je to rekao dok je na licu imao zlobni smešak. Imao je sigurno dve opcije:
- legalan
- ilegalan način sve da sredi. Bilo bi zanimljvije da je ovo drugo, ali opet bilo bi i opasno.
I tako smo nas dvoje i dalje sedeli na onim neudobnim stolicama za saslušanje dok je sat u ćošku udarao u mali mozak. Tik-tak,
tik-tak...Definitivno tu sam dokazala da mi je strpljenje slabija strana.
Otvaranje vrata me obraduje jer mi je dosadno da ćutim u ovom momentu.
"Slobodni ste."
Smrknuti glas jednog policajca se prolomi sobom, a ja se široko osmehnem.
Došao je do nas te prvo Relji skinuo lisice sa ruku, a kada je krenuo ka meni zastao je.
"Nju slobodno ostavite još nekih sat vremena. Prija joj ova tišina."
Relja izgovori krajnje ozbiljno, a policajac se povuče.
"Šta?! Skidaj mi ovo sa ruku! Želim da idem kod majke."
Dreknula sam na ovu dvojicu, a policajac je samo izašao dok ga je Relja pogurivao.
"Lepo se provedi."
Uz namig izgovori te izađe iz sobe za sobom zatvarajući vrata.
"Platićeš mi za ovo!"
Viknem iz sve snage dok besno udaram jednom nogom o pod, a drugom o sto koji je zazvečao toliko glasno da sam imala osećaj da sam ga probila.























Završna rečWhere stories live. Discover now