Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
"Daj El, molim te da ideš sa mnom već sat vremena."
"Takva mjesta nisu za mene, In. Znaš da nikada nisam voljela gužvu."
Pokušavam joj objasniti na sve načine kako zabave i noćni izlasci nisu za mene ni sada kada živim u gradu. Ne volim gužvu, a u klubovima stojimo skoro pa svi jedni na drugima. Svaka dlačica na tijelu, iskoristi priliku da se podigne visoko kada pomislim da moram stojati između ljudi koje ne poznajem, pri tome se moram veseliti i uživati. Kako?
Nikada mi nije bilo jasno šta ljudi vide u takvim izlascima. Izašla sam dva puta i to samo da prisustvujem Ingi na rođendanu, da je bilo koji drugi povod za izlazak bio. Ne bih izašla, ali najbolju drugaricu sam ispoštovala.
"Ali sada živiš u gužvi i trebaš se prilagoditi."
Pljesne dlanom od dlan pa zvuk odjekne kafićem i privuče nekoliko znatiželjnih pogleda. Spustim pogled na bijelu šolju ispred sebe u kojoj se nalazio čaj te je prinesem usnama i otpijem nekoliko gutljaja.
"Od jednog izlaska ti neće ništa biti, obećavam."
Tiho izgovori, uz to slegne ramenima i razvuče usne u blagi smiješak.
"Molim te, El."
Njezina ruka na mojoj mi samo pokaže koliko bi joj taj izlazak značio. Otpuhnem zrak kroz nos pa je pogledam uz riječi.
"Razmisliti ću."
Sada su joj se usne razvukle u široki osmijeh koji je pokazao blistave zube, a oči su zasjale na trenutke.
"Upoznati ćemo nove dečke."
Prevrnem očima te duboko uzdahnem.
"Ideš li zbog toga ili da se zabaviš?"
"Ponašaš se kao da imaš sedamdeset godina, El. Kako misliš naći dečka?"
Odmahnem glavom i spustim ruku pored tanjirića, a drugom uzmem šolju i uzmem nekoliko gutljaja toplog napitka koji je itekako prijao u ovom trenutku. Pogled usmijerim ispred sebe na prozor koji je pružao savršenu sliku na cestu koja je i u ovom trenutku bila puna automobila.
Osoba koja je stojala na cesti pored službenog automobila je ista osoba čiji mi pogled ne izlazi iz glave od jutros. Plava uniforma i pištolj za pojasom su ga činili tako.. zgodnim. Teška srca priznam sama sebi.
"Ja ću im javiti da ćemo doći."
Ingin glas me vrati u surovu realnost i pomisao sa zgodnog dečka ispred mene, ode na noć koju ne želim da se dogodi. Pogledam je i klimnem glavom gore pa dole.
"Samo ovaj put, Inga."
Opomenem je. Stavljajući na znanje kako ne želim izlaziti, ali ona nije slušala šta govorim. Držala je telefon u ruci i tipkala poruku kao da joj cijeli život zavisi od tog izlaska s ostalim studentima prve godine.
Kada sam vratila pogled na prozor, s druge strane više nije bilo zgodnog dečka, ali automobili su još uvijek išli svojom putanjom. Jedni ka ulici koja vodi u centar grada, a drugi na istočni dio. Izgledali su kao da svi žure negdje.
"Javila sam."
Veseli glas do mene prekine tok misli i privuče pažnju na sebe. Približi mi se nekoliko centimetara, ali sasvim dovoljno da mi tiho izgovori riječi koje prouzrokuju val trnaca niz kičmu.
"Ne prestaje gledati u tebe."
Očima mi pokaže prema mjestu na kojem je sjedio.. kada sam vidjela tko, trnci koji su silazili niz kičnu. Proširili su se na čitavo tijelo, a disanje je odjednom postalo takvo da sam mislila kako mi netko sjedi na plućima i ne dozvoljava mi da dišem.
Vratim pogled na Ingu koja je gledala nasumično u mene pa u njega. Slegnem ramenima i odglumim da mi nije bitno što me gleda. Zar mi je bitno? Naravno da nije. Popijem zadnji gutljaj čaja i uzmem telefon sa stola pa uz riječi, istovremeno ustanem sa stolice.
"Idemo."
"Ali zašto?"
Nisam gubila vrijeme na objašnjavanje zašto želim ići. Koračala sam prema vratima jer je Inga iskoristila priliku već na samom početku, kada nam je donio čajeve da ih plati. Mogla sam uraditi barem toliko, ali ona.. teška je osoba i s njom se ne treba raspravljati.
"Pomisliti ću da ne voliš muški rod kako se ponašaš."
Ozbiljnost njezinog glasa dok korača za mnom koja idem nekoliko koraka ispred nje me zaustavi. Stane uz mene pa samo slegne ramenima.
"Nikada ti se nijedan dečko nije dovoljno svidio da imaš nešto s njim."
"Ne zanimaju me vezice, In. Kada budem željela da imam dečka onda ću tražiti nekoga s kim ću moći maštati o budućnosti. Neću da gubim vrijeme na osobe koje će biti u mom životu par dana."
Nastavimo koračati, ali ovaj put jedna uz drugu.
"Razgovarale smo već o tome i da trebaš nekome dati šansu jer ne postoji drugačiji način da vidiš hoće li neka osoba biti za tebe."
"Sada nije vrijeme za ljubav. Moram učiti na vrijeme i ne m.."
Ne dozvoli mi da završim rečenicu. Inga nekada ne može da se kontroliše pa prekine osobu kada govori i ona nastavi razgovor umjesto nje.
"Mladost je jedna i trebamo koristiti svaki trenutak. Za učenje će biti vremena."
Sačekam da otključa stan i pomislim kako bi bilo dobro da sada stojim ispred kuće u kojoj sam odrasla.
"Želim opravdati svoju stipendiju."
"A ne želiš biti sretna?"
"Mi ne vidimo sreću u istim stvarima, In.. što je sasvim opravdano, zar ne? Ako želiš izlazi i zabavljaj se svakog dana, ali ja želim učiti i završiti sve u roku jer nemam novac koji mogu bacati kao ti."
Možda sam zvučila grubo, ali nisam imala lošu namijeru. Prođem pored nje i odem u sobu po odjeću u koju ću se presvući.
