Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Noć koju obasjava mjesečev sjaj. Nebo puno zvijezda. Dečko kojeg mnoge djevojke žele, a on je pored mene. Grli me. Trenutci o kojima sam maštala, čak i kao mala djevojčica. Ostvareni su, ali nisam sretna koliko bih trebala. Nedostajalo mi je nešto ili.. netko.
Znam tko mi nedostaje. Onaj koji je s mojom najboljom drugaricom. Meni netko dalek, a trenutno jedini koji mi ne izlazi iz misli. Nisam fer prema Rafaelu, ali ni on nije bio pravedan prema mnogim djevojkama. Lijepo mi je s njim i znam da je dečko pored kojeg mogu zaboraviti njega.. kojeg ne bih trebala ni da se sjećam.
"Elli..?"
Stane ispred mene dečko tamniji od noći pa s tim spriječi naše dalje kretanje. Lakše mi je dok smo u tišini. Ne moram paziti šta ću govoriti. Njegov topli dlan se spusti na moj obraz. Promrmljam pa sačekam da čujem šta će dalje reći.
"Nemoj me odbiti, može?"
Ne. Nemoj me poljubiti. Morati ću te odbiti. Pogledom mi pokaže ka štandu gdje su se nalazile plišane igračke.
"Želim ti kupiti nekog plišanca."
"Ne mogu to prihvatiti."
Nikada nisam dobila igračku od nekog dečka. Mislim nikada nisam dobila ništa od nekog dečka. Odmahivala sam glavom, ne želim da se troši na mene.
"Samo jednog plišanca koji će te čuvati kada nisam pored tebe."
Koliko god da sam se protivila, ove riječi su natjerale srce da zaigra. Osmijehnem mu se, ali još jednom odmahnem glavom, uporedno izgovarajući.
"Ne treba, Rafinjo. Hvala ti!"
Obrve mu se spuste na dole, tako da su se skoro spojile, a pogled je dolazio ispod crnila obrva.
"Sladak si kada se ljutiš."
Nasmiješim se izrazu njegovog lica, zaista je sladak.
"Samo jednog?"
Očima napravim polukrug pa ga blago udarim po prsima i slegnem ramenima. Uzme me za ruku pa krenemo koračati prema spomenutom štandu. Nisam željela poklone, samo sam željela nekoga tko će uvijek biti uz mene. Osobu s kojom ću zaboraviti zabranjenog dečka.
Ruka u ruci i svakim korakom bliži različitim plišancima, a onda oči u oči s dečkom koji je stojao pored štanda kojem smo se približavali. Otkucaji su prijetili da će srce iskočiti iz grudnog koša. Njegov razgovor s prodavačem igračaka se zaustavi nakon što nas vidi.
Moja ruka se još uvijek nalazila u Rafaelovoj, ali vrijeme kao da je stalo. Nisam čula glasove oko sebe, samo sam gledala u njegove čokoladne oči. Sve dok nisam osjetila dah na vratu i čula riječi.
"Izaberi kojeg želiš."
Klimnem glavom pa se osmijehnem i pažnju posvetim njemu. Hoće li mi dozvoliti Danimirovo prisustvo da budem posvećena Rafaelu? Slegnem ramenima pa mu odgovorim.
"Ako je to poklon od tebe onda ga ti izaberi."
"Dobro večer. Izvolite?"
Prodavač nam se obrati pa krajem oka pogledam u Danimira koji je stajao u uniformi, na istom mjestu kao maloprije. Nije gledao u nas.
"Može onaj tamo?"
Jednom rukom je držao mene, a drugom pokazivao na najvećeg medu koji je postojao kod prodavača. Stisnem ga jače za ruku te dobijem pažnju.
"Mnogo je veliki. Kako ću ga nositi?"
Privuče me sebi na prsa i tiho izgovori.
"Snaći ćeš se."
Dok sam s naslonjenom glavom na Rafaelova prsa gledala u medu kojeg mi je izabrao, u mislima se nalazio dečko preko puta nas. Nisam mogla izdržati. Pogledam u njega i uhvatim njegov pogled na sebi, ali kada se pogledi spoje. Skloni ga u stranu.
Prodavač nam donese ogromnog medu, a onda ga uzmem obadvjema rukama. Jedva sam ga držala. Rafael pruži novac prodavaču, a onda čujem njegove riječi.
"Lijepo je vidjeti da se mladi vole."
Nastavila sam koračati prema naprijed, s mjesta odakle smo i došli. Odgovor nisam uputila, a nisam sačekala da čujem ni šta će Rafael reći. Možda me nije ni zanimalo jer sam znala da se o ljubavi ne može govoriti.
"Hoćeš da ti pomognem?"
Odmahnem glavom i nastavim svoju putanju. Grlila sam medu, stvarajući povezanost s njim. Novi je u mom životu, ali će mi postati jako dobar prijatelj.
"Hvala ti, Rafinjo."
Stanem na trenutke i pogledam u njega koji je također zaustavio svoje kretanje. Zaslužuje barem da mu se zahvalim.
"Sitnica."
Prebaci ruku preko mojih ramena. Iz misli mi ne izlazi pogled od maloprije. Zašto se morao naći na istom mjestu s nama? Zašto me je morao podsjetiti na to koliko ga ima u mom životu? K vragu!
"Vidi kako je mekan i lijep. Još je i veliki."
"Hoćeš li je čuvati dok nisam pored nje, druže?"
Uzme medinu ruku pa počne razgovarati s njim. Gledala sam njegove izražene crte lica koje su ga činile muževnim.
"Rekao je da hoće."
Sada mi siđe osmijeh s usana.
"Od koga će me čuvati?"
Njegove oči su čvrsto fokusirane na moje dok mi se jeza polako stvara u tijelu. Prožima ga. Dlan lijeve ruke spusti na moje ruke koje su čvrsto držale medu kao da će negdje otići ako ga ne budem držala čvrsto.
