Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Možda nisam bila fer prema Elenori.. ali kada već jednom nisam, zašto bih sada bila? Došla sam taksijem do Danimirovog ulaza i sačekala ga ispred jer sam znala da Elenora ubrzo završava s poslom, a da on neće odustati od nje. Smarati će je bez obzira što ga ne želi.
Bila sam u pravu. Izašao je iz ulaza, nakon pola sata, a kada me je vidio, odmahne rukom u znak da se sklonim. Nisam ga poslušala. Naravno da neću ni poslušati. Stanem ispred njega jer znam da trebam kupovati vrijeme. Što ga duže zadržim, biti ću sigurnija da neće stići kod Elenore.
Sama pomisao na to mi donese određenu dozu sreće koja prođe kroz tijelo. Danimire skloniti ću te od nje pod cijenu svega. Ne zaslužuje te. Trebaš biti sa mnom.
"Želim da razgovaramo."
"Koliko puta ti trebam reći ne, a da ga prihvatiš?"
Možeš biti ljut i drzak prema meni koliko god želiš, ali uspjeti ću u svojim planovima. Nećeš mi ih poremetiti. Biti ćeš moj. Približim mu se toliko da su nas samo milimetri dijelili.
"Ne prihvatam ne kao odgovor."
Doza sigurnosti se jasno osjećala u glasu. Muškarci vole djevojke sa samopouzdanjem, a ja ga imam. Za korak sam mu bliža. Shvatiti će kakvu djevojku odbija i onda će popustiti. Pristati će da bude sa mnom. Nakon toga neće biti sretnijeg para od nas dvoje.
Veselo se nasmiješim, a njegove oči su postajale sve tamnije. Imaš pravo da negoduješ sve dok mi ne dosadi, a onda mogu da poduzmem i neke druge mjere koje će biti utjecajnije i morati ćeš pristati da budeš sa mnom. Moj tata je mnogo jak u ovoj državi i sigurna sam da će ti srediti otkaz ako ne budeš htio biti sa mnom.
"Ne zanima me hoćeš li prihvatiti ili nećeš, ali ćeš mi se skloniti iz života."
Ton njegovog glasa je postajao sve glasniji i atmosfera je bila daleko od one kakvu sam željela. Spustim ruku na njegov obraz, a on okrene glavu tako da skloni moju ruku sa sebe uz riječi.
"Posesivna si."
"Biti ću još gora ako je potrebno, ali biti ćeš moj."
Nije me zanimalo što u svakom trenutku može da naiđe bilo tko. Spustim ruku na njegovo međunožje pa osjetim ono što mi treba. Njegova veličina će me itekako zadovoljiti. Zjenice mu se rašire nakon mog poteza.
"Šta je bilo, ljubavi?"
Korak unazad i stavljena ruka između nas je dovela do toga da mu ne budem više blizu. Gledao me je očima punih tame, sve dok nije krenuo koračati pored mene.
"Nismo završili."
Uhvatim ga za ručni zglob, ali ovaj put nisam bila blaga, naprotiv držala sam ga čvršće nego što sam trebala. Pogled spojim s njegovim i u sebi ponovim da ga još uvijek ne smijem pustiti da idem, moram uzeti još malo vremena ako ne želim da se sretnu.
"Šta želiš od mene, Inga?"
Jesam li osjetila umor u njegovom glasu? Posustaješ dragi? Nisam očekivala da ćeš popustiti brzo, ali to samo znači da radim dobro posao. Spustim ruku na prethodno mjesto, na njegovo međunožje i stisnem ga malo jače kako bi me osjetio, a onda zagrizem usne nakon što nam spojim poglede.
"Tebe želim."
"Ne sviđaju mi se djevojke poput tebe."
Podignem obrvu visoko, čekajući da nastavi svoj govor. Nisam sklonila ruku, čak sam ga stezala malo jače.
"Poštujem djevojke oko kojih se moram potruditi. Lake djevojke nisu moj izbor."
U tom trenutku mu se približim i spojim tijelo s njegovim, a drugu ruku stavim iza njegovog vrata.
"Kada me probaš tek onda smiješ govoriti nešto o meni."
Usnama krenem prema njegovom vratu, ali tada me gurne od sebe i iskoristi priliku da ode. Pogledam na sat i nasmijem se uz izgovaranje riječi.
"Zakasnio si."
Sigurna sam da me nije čuo, a nije ni trebao. Dovoljno je što znam da neće stići gdje je krenuo i da sam uspješno završila posao zbog kojeg sam došla. Osmijeh mi nije silazio s usana, a gledanje u automobil s kojim je odlazio od mene nije prouzrokovao nijedan gram tuge. Znala sam da je Elenora stigla do kuće. Neće se vidjeti.
Za svaki slučaj, izvadim telefon iz torbice i okrenem njezin broj. Nekoliko puta zazvoni telefon, a onda čujem njezin glas.
"Molim?"
"Gdje si, El? Jesi stigla kući?"
Pokušam odglumiti zainteresiranost za nju, a sve je bilo samo to nije.
"Upravo sam ušla, evo izuvam se."
Sklopim oči na trenutke i sama se sebi nasmiješim. Bravo, Inga. Uspjela si.
"Sada će i mene Danimir dovesti kući. Hoćeš li da nam kupim večeru?"
"Večerala sam na poslu, a ti ako želiš, kupi sebi. Ne želim vas ometati, pričati ćemo kada dođeš kući."
Prekine mi poziv. Još jedan uspjeh. Vjeruje mi da sam s njim, što znači da će biti dalja njemu. Neće mu dozvoliti ni da se približi. Ponosna sam na sebe.
