Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Ops! Esta imagem não segue as nossas directrizes de conteúdo. Para continuares a publicar, por favor, remova-a ou carrega uma imagem diferente.
Mislio sam da u životu nemam sreće dok se nije dogodila večerašnja noć. Elenora sjedi pored mene u automobilu dok se vozimo mračnim ulicama grada koje obasjava samo ulična rasvjeta. Kojim čudom je pristala razgovarati sa mnom? Nisam siguran o čemu se radi, ali itekako znam da nakon dugo vremena osjećam spokoj.. isti onaj koji imam samo s njom.
"Kreten si."
Iz misli me vrate u realnost njezine riječi koje bi svaki normalan muškarac shvatio kao uvredu, ali ne i ja. Pogledam u nju s razvučenim usnama u osmijeh, sve dok me ne udari šakom u rame.
"Uživat ću u novom nadimku, ako ću biti tvoj kreten."
Namignem joj pa vidim da ljutnja raste iz sekunde u sekundu sve više i više. Možda bih se trebao usredotočiti na razuman razgovor. Hoću li moći biti razuman pored nje? Teško.
"Ostavio si djevojku koja ti je trebala roditi dijete. Jesi li svjestan šta si uradio?"
Riječi odzvone automobilom, ali i kroz uši.
"Znaš li koliko je boli situacija kroz koju prolazi?"
"Nisam došao da razgovaramo o njoj."
Povisim ton kako bih joj stavio na znanje da Zara nije razlog zbog kojeg sam došao. Ne želim razgovarati o nemilom događaju.
"Naravno da ne možeš razumjeti koliko je boli. Ti si proklet, Raf.."
Naglo zakočim kada vidim gdje će me brza vožnja odvesti. Zašto bih riskirao njezin život ako mi nije stalo do vlastitog? Tijelo joj se nagne naprijed pa od naglog kočenja udari od naslon.
"Vozi me kući, odmah."
Skrenem na prvo odmaralište, ne osvrćući se na njezine riječi. Zatvorim oči kada se naslonim i udahnem duboko. Teško je.. a mislio sam da će biti lakše.
"Ja možda jesam kreten."
Otvorim oči i pogledam u nju koja gleda ravno ispred sebe dok su joj ruke prekrižene u laktovima te naslonjene na prsa. Čak mi je nedostajao način na koji se ljuti.
"Ali nikada ne bih uradio nešto što će te povrijediti."
Nisam uspio ni dovršiti rečenicu. Pogled sam dobio. Možda jesam svakakav, ali ne i osoba koja će je svjesno povrijediti.
"Kao da ne znaš šta si mi uradio."
Zašto se poslije svake riječi osjećam uvrijeđen? Jesam li je povrijedio? Boljelo je što nisam bio s njom? Ali sada sam tu. Možemo nastaviti tamo gdje smo stali.
"Još si došao sav sretan na moje radno mjesto s njom.."
Približi mi se tako da sam mogao osjetiti njezin dah na licu.
"Ponosno mi pokazujući da si nastavio život."
Iskoristim priliku dok još nije kasno. Stavim dlanove na njezine obraze da mi se ne može izvući. Želim je blizu. Počet ću krizirati bez njezine blizine. Šta mi se dogodilo?
"Želio sam da budeš ljubomorna. Htio sam da uradiš nešto po tom pitanju."
Trese se, a onda sklopi oči i prepusti mi se. Želim osjetiti njezine usne na svojima. Nedostaje mi mir koji imam s njom.. ali ne učinim ništa što želim jer otvori oči pa skloni lice od mojih dodira.
"Varao si me."
"Na početku nisam smatrao da smo ozbiljni, ali posl.."
"Bolje da nikada ništa nismo imali. Ne bih znala da postoje osobe poput tebe."
Čujem li ravnodušnost u glasu? Aleksej bi imao način kojim trebam postupiti, ali ja ga nemam. Ne znam kako se trebam ponašati. Šta da joj kažem? Zašto se nisam naoružao njegovim savjetima i onda došao kod nje? Slagat ću ako kažem da nisam razmišljao o tome, ali nisam smio gubiti još više na vremenu. Morao sam odmah doći kod nje.
"Gadiš mi se, Tadiću."
Dozvolim vremenu da uzme za sebe nekoliko sekundi. Udahnem duboko te prekrijem lice dlanovima. Želim da bude sve kao prije, a ne ide.
"Ne znam zašto sjedim pored osobe koja mi je nanijela mnogo boli.."
"Zato što ti je stalo do mene."
Mozak mi je u većini slučajeva brži od pameti. Kada bi me mogla ubiti pogledom, siguran sam da ne bi oklijevala. Učinila bi to. Bez razmišljanja. Zarije nokte u moju ruku. Ostanem u istom položaju. Ako će dio bijesa iz nje izaći pomoću ovoga, može uraditi još jače. Njoj bih se prepustio da me izudara, ne bih se branio, ali samo ako će mi oprostiti sve što sam joj uradio.
"Činjenice ne možeš osporiti."
Nastavim je provocirati.
"Ne zna se tko je luđi od nas dvoje."
Uzme za sebe nekoliko trenutaka pa nastavi govor s fokusom pažnje na mene i noktima pod kožom. Ne osjećam bol iako bih trebao.. vjerojatno.
"Ti koji me povrjeđuješ.. ili ja. Kojoj je stalo do tebe."
Sve barikade se sruše u jednom trenutku kada mi prizna da joj je stalo do mene. Nakon svega što sam učinio. Elenori je stalo do mene! Trebam li veći razlog za sreću? Osmjehnem se široko pa tada primijetim da njezina ruka više nije na mojoj. Pogledam je i vidim da me ni ne gleda više. Uzmem je za ruku.
"Uvijek ćeš ostati moja vila."
Dobijem pogled popraćen riječima.
"Ali to ne znači da ti opraštam."
"Šta trebam uraditi da dobijem oprost, Elli?"
Spreman sam učiniti apsolutno sve da dobijem oprost koji će mi donijeti nju. Moju vilu tamnih očiju i najtoplijeg zagrljaja.
"Nikada ti neću oprostiti, Rafaele Tadiću."
Hladna tečnost mi se slije niz leđa i zamrzne misli. Spustim pogled na naše ruke pa vrh noža mi se zarije u srce. Tupa bol. Gubitak.
