Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Leon me je zamolio da idem kod Mine kako bi mu pomogao snijeti ormar iz njezine sobe jer joj treba doći novi. Pristao sam, naravno. Ni on mene nikada ne bih odbio. Zašto da ja njega odbijem? Nema smisla.
Kada sam ušao u stan, nisam mogao ni u snu zamisliti da će vidjeti Ingu unutra kako sjedi i blijedo gleda u mene. Na trenutku sam se zaledio u mjestu, ali onda se osmjehnem i pozdravim djevojku koja sjedi na nekoliko metara od mene.
"Zdravo.."
Njezine oči završe na Mini koja nas je gledala blijedo. Izgleda da me nije očekivala, što mi je bila prva misao kada je vrata otvorila. Leon je znao za Elenoru da je kod Mine? Njegove namjere su bile da nas spoji, a ne da nosimo ormar iz sobe.
Gurne me laktom blago u rame pa uzme Minu za ruku i izađu iz dnevne. Vidio sam je na kratko poslije one noći u kojoj je istrčala iz kioska za Rafaelom, ali nismo razgovarali. Je li prava prilika sada? Slegnem ramenima sam sebe jer me ona ne gleda. Njezin pogled počiva na podu.
"Leon mi je rekao da trebamo nositi ormare."
Pokušam prekinuti tišinu rečenicom na koju sam očekivao da će mi pokloniti barem pogled, ali ga nisam dobio. Nastavila je gledati u jednu tačku na podu, ne osvrćući se ni na šta oko sebe.
Zamišljena. Tužna. Razočarana.
A onda podigne glavu i spoji pogled s mojim. Ostao sam na istom mjestu, a ima slobodnog mjesta koje mogu izabrati da sjednem na njega.
"Još si mi samo ti trebao.."
Tiho, ali dovoljno glasno da čujem izgovori. Možda ti nisam trebao jer znaš da poslije mene nećeš moći isto razmišljati. Dokazano mi je noć u kojoj ste se posvađali. Ne mogu se radovati, ali mi je dovoljno što znam da utječem na tebe i tvoju vezu s njim. Nesvjesno. Nisam uradio, apsolutno ništa, a opet ste se posvađali.
Sjednem pored nje, bez namjere da joj pogoršavam već lošu situaciju. Ne mogu biti sretan kada je ona tužna, niti želim biti sretan kada učinim nekome loše.. ali ta veza između njih. Bojim se da će loše utjecati na nju. Dečko poput njega nije za djevojku poput nje. On probisvijet, a ona željna ljubavi i pažnje.
"Nisam znao da si ovdje. Mislio sam da Mini treba pomoć."
Pokušam opravdati svoje prisustvo iako nisam imao potrebe za tim jer nisam došao u njezinu kuću, ali nisam želio veće tenzije između nas. Zbog toga radim pokušavam stupiti u kontakt s njom.
"Zašto mi govoriš sve to? Ne zanima me."
Hladno izgovori. Jesam li u jednom trenutku rekao da je zanima? Nisam. Razlog zbog kojeg sam rekao je sasvim jasan, ali ako ga ne želi vidjeti, njezina stvar. Nekoliko puta savinem prste tako da su počeli pucketati, a onda podignem pogled i spojim ga s njezinim očima.
"Ne želim se svađati s tobom, Elen."
"Jesi li svjestan koliko si mi problema napravio u životu?"
Skloni pogled od mog nakon što mi postavi pitanje, zbog kojeg sam se zamislio na trenutke.
Koliko sam joj problema napravio u životu?
Nisam uradio ništa da bi joj napravio problem, ali ako smatra da jesam. Zašto mi je dozvolila? Zašto je dozvolila da im moje prisustvo naruši odnos? Coknem jezikom prije nego što odgovorim na postavljeno pitanje.
"Nisam svjestan."
U ovom trenutku da je mogla ubila bi me pogledom, ali sreća je na mojoj strani pa nije mogla. Ostao sam živ i zdrav. Na te riječi mi se usne razvuku u blagi osmijeh. Živ sam. Treba li mi veći razlog, ako postoji, da budem sretan?
"Zbog tebe me je ostavio Rafael."
Posljednje dvije riječi mi odzvone nekoliko puta mislima. Prekinuli su? Osmijeh mi siđe s usana. Elenora jeste djevojka s kojom sam nekada želio biti, sviđala mi se. Možda mi se sviđa još uvijek, ali znam da je izabrala Rafaela i vezu s njim. Nisam želio da bude tužna.
"Mislim.."
Nastavi govor.
"Zbog mene.. ali zbog tebe."
Tražila je prave riječi da mi kaže šta se dogodilo, a ja sam pozorno slušao. Kako kažu naši stari, pao mi je kamen sa srca kada sam čuo da nije zbog mene. Nisam glavni krivac. Zaista.. ne želim biti. Ući ću i ja u vezu nekada pa ne želim prolaziti kroz situacije u kojima će mi se netko miješati, zbog čega će mi se veza narušavati.
"Čuo je da sam te pitala, šta osjećaš prema meni. Misli da me zanima.."
Nije završila rečenicu, ali je nije ni nastavila. Sklonila je pogled od mene i fokusirala ga na pod. On je zanimljiviji, izgleda. Nervozno je ispuhivala zrak kroz zube.
"Žao mi je."
Iskreno odgovorim na sve izgovorene riječi, potom dobijem pogled s blago razdvojenim usnama.
"Ne želim da si tužna."
Nastavim.
"Elen, koliko god da sam želio biti s tobom, isto toliko ne želim da imaš probleme zbog mene. Ako si odlučila biti s njim, trebate nastojati održati odnos."
Napravim pauzu kako bih nekoliko puta duboko udahnuo zrak iako sam već imao spremne riječi koje su trebale izaći na površinu.
"Ne želim biti sebičan i radovati se što si tužna."
"Mislila sam da će ti biti drago što si uspio uništiti našu vezu."
Duboko u sebi sam osjetio dozu sreću iako nisam sretan zbog toga. Srce se obradovala jer je dobilo nagovještaj da poslije nekog vremena, toplina ponovo može da ga prekrije.
"Ne mogu graditi svoju sreću na njegovoj nesreći."
Elenora nije imala priliku da me upozna pa joj je zbog toga sve što kažem zvučilo nerealno. Možda je očekivala da ću startati odmah čim izgovori riječi, ali ne. Najbitnije je biti čovjek.
