Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Šetali smo kroz park držeći se za ruke. Pristao je na šetnju samo zbog toga što sam rekla kako se osjećam mirno dok šetam. On kaže da ne voli hodati jer ima automobil pa se navikao više vozati nego šetati.
"Ako me netko vidi da šetam. Siguran sam da će se šokirati."
Nasmije se sam sebi, pružajući ruku da odem ispred njega, što i uradim kao maloprije, a onda se pogledamo. Mjesečina je obasjavala već divnu noć. Mislila sam da će izlazak ići u drugačijem pravcu, ali ne žalim se ni što je ovako, sve dok mi je lijepo. Vrijeme je da se opustim i počnem uživati.. možda nekome dadnem šansu.
"Hoćeš li da se vratimo?"
Primakne me sebi, tako da su nas dijelili milimetri od spajanja usana u jedno. Nisam zadrhtala, osjećam kao da je ovo svakodnevnica.. kao da nema napetosti između nas. Ovo nisam ja.
"Sve dok obadvoje uživamo, želim da traje."
Prijatni trnci mi prođu kroz tijelo kada čujem njegove riječi. Odmaknem se te nastavim koračati, korak ili dva ispred njega tako da ga nekada malo jače stisnem za ruku.
"Pomisliti će da sam jedna od onih tvojih."
Gromoglasno se nasmije, a kada ga pogledam. Spoji usne u ravnu liniju potom izgovori.
"Elli, nisam šetao s djevojkama."
Prevrnem očima. Sinoć sam dobila novi nadimak i rekao je da će me uvijek zvati tako. Nikada mi nije bilo bitno kako će me tko zvati. Uvijek mi je bitnije da me zovu osobe koje želim.
"Nemoj se porediti s njima. Vrijeđaš me."
"U pravu si. Ne mogu se porediti s njima jer ti nisam djevojka, a vjerojatno nikada i neću biti."
Držao me je za ruke dok smo stajali ispod krošnje drveta koja je još više pravilo tamu, samo mala doza svjetlosti je dopirala do nas. Podignem ruke na njegova ramena kada čujem pitanje, na koje nisam imala odgovor.
"Zašto mi ne želiš biti djevojka? Mislim.. ne sada, ne znamo se još i rano je, ali nekada kasnije?"
Na trenutke mi prođe Danimirov lik kroz misli, ali ga ubrzo vratim na mjesto koje je predviđeno za njega. Prošlost.
"Ne sviđam ti se?"
Namigne mi pa se nasmiješi. Slegnem ramenima, ali ne odgovorim.
"Ružan sam."
Klimnem glavom na njegove riječi jer znam da se šali, a onda dobijem pogled skupljenih obrva.
"Mnogo si ružan."
Potvrdim i riječima, nastavljajući ga zezati. Još uvijek je imao skupljene obrve.
"Duriš se kao malo dijete."
Udarim ga blago po ramenu.. a onda me podigne visoko i počne vrtiti. Udarala sam ga po rukama.
"Spusti me! Spusti me!"
Ako nas netko vidi, sigurna sam da će imati dvije misli. Jedna je da smo ludi, a druga da smo zaljubljeni. Nismo nijedno od toga, možda malo ludi, ali ništa opasno.
"Neću te spustiti sve dok mi ne kažeš da nisam ružan."
"Ružan si!"
Namijerno kažem ono što ne želi da čuje. Zavrti me još jednom, a onda omotam ruke oko njegovog vrata. Još uvijek me je držao podignutu od zemlje.
"Jesam li ružan?"
"Najružniji si."
Kratko isplazim jezik.
"Još mi se rugaš."
Ponašam se kao djevojčica, a odavno to nisam. Moram se uozbiljiti jer ovakvo ponašanje mi ne dolikuje.
"Rafinjo, mnogo si lud!"
Derala sam se dok me je vrtio u zraku. Odakle ti snaga, Božiji čovječe?
"Sada sam i lud."
Ne znam čiji je osmijeh bio glasniji, ali znam da sam sretna u ovom trenutku i da želim potrajati u njemu.
"Lijep si, u redu?"
Gledala sam ga odozgo, a onda me spusti, ali ne pusti iz naručja.
"Zvoni ti telefon."
Zvuk mog telefona nas prekine, a kada ga izvadim iz jakne, vidim Ingino ime. Sjetila se da ima drugaricu pa me je kontaktirala. Poziv se završio prije nego sam se uspjela javiti.
"Dečko?"
Podrugljivo postavi pitanje nakon kojeg ga pogledam ispod obrva.
"Jeste."
Namijerno mu kažem ono što ne želi da čuje. Klimne glavom potvrdno pa ode do obližnje klupe, osvrćući se idem li za njim. Nisam išla, ostala sam na istom mjestu. Gledajući šta radi i koji je sljedeći potez što će smisliti.. ali onda se sjetim da ću ga zezati.
"Ljubomoran si?"
Sjednem pored njega i postavim mu pitanje na koje se glasno nasmije uz odgovor.
"Ne znam šta ću od ljubomore."
"Počni se nositi s njom."
"Nisi ni svjesna koliko mi se sviđa tvoje ponašanje i što mi znaš kontrirati."
Prebacim ruku preko njegovih ramena.
"Nego, želim te pa makar samo na jednu noć."
Sada smo se obadvoje glasno nasmijali, nakon što sam odglumila poruku koju je dobio kada smo se vozili prema restoranu u kojem smo večerali. Privuče me sebi u zagrljaj, usporedno govoreći.
"Moram ti reći da ne možeš takvo nešto ni odglumiti."
Podignem glavu prema njemu uz ironičan osmijeh.
"Mnogo te želim. Jao, jao!"
Sada sam postala još glasnije dok sam mahala rukama po zraku, ni sama ne znajući šta radim i koji mi je cilj. Gledao me s dozom znatiželje.
"Natjerati ću te da mi kažeš te riječi i bez šale."
"Hoću li ovo shvatiti kao prijetnju?"
Podignem obrvu.
"Shvati kako želiš, ali oko tebe ću se potruditi vilo. Biti ćeš moja."
