Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
"Zato što te je*eno ne želim pustiti drugom."
Ljutito izgovori, naglašavajući svaku riječ posebno. Kutovi usana mi se blago izviju u osmijeh, postajući svjesna njegove ljubomore. Rafael je ljubomoran? Zaista mu je stalo do mene ili glumi?
Razdaljinu između nas smanji tako da osjetim dah na licu, a usne na svojima. Prihvatila sam njegove usne svjesno odlazeći u još dublji ponor. Omotam ruke iza njegovog vrata, približavajući ga još više sebi. Srce iz sekunde u sekundu kuca sve brže, a vrućina se razlijeva tijelom.
"Nedostajalo mi je ovo."
Kroz poljupce izgovori, iskoristim vrijeme da se odmaknem od njega, ali me spriječi. Nježno držeći ruke na licu, palcem šarajući i stvarajući trnce. Zašto ne mogu odoljeti ovom dečku? Šta ima u njemu da me ovoliko privlači?
"Neka si proklet, Rafinjo."
"Imaš li vremena za mene?"
Mina mi je poslala poruku da neće večeras dolaziti kući, što znači da imam vremena, ali ne znam imam li ga za njega. Laž! Nije čekao odgovor. Upali automobil i počne voziti u tišini. Gledam kroz prozor, još uvijek nisam odgovorila na pitanje, ali sam naslonila glavu na naslon i usmjerila pogled kroz prozor.
"Shvatit ću da je ova noć za nas."
Pogledam u njega koji krajem oka gleda prema meni sa smiješkom na licu. Klimnem glavom potvrdno, bez ijedne izgovorene riječi. Nastavio je voziti poznatim putem koji vodi ka vikendici.
"Zašto?"
Spustim ruku na njegovu te postavim pitanje, očekujući adekvatan odgovor.
"Gdje drugo možemo otići u jedan sat poslije ponoći?"
Uzvrati pitanjem koje sadrži dio odgovora. Sve je zatvorene. Ne možemo nigdje drugo ni biti osim ovdje ili kod njega.
"Ako želiš vratit ću se u grad pa možemo biti u automobilu."
Pokuša se opravdati, ali zanemarim. Nije bitno gdje smo nego s kim smo. Zar ne? Vidjet ćemo šta će ova noć donijeti.
"Možemo biti ovdje kada smo već došli."
Parkira ispred vikendice uz jedno klimanje glavom, ali ne izađem iz automobila. Mrak je, a još veći nastane kada ugasi svjetla automobila. Dođe do mene pa otvori vrata i pruži mi ruku. Uzvratim je, ali istovremeno govoreći.
"Ovo ne znači da sam ti oprostila."
Koračamo s rukom u ruci prema vikendici koja nas već dobro poznaje. Zidovi dobro poznaju naše glasove. Uđemo pa napokon ugledam svjetlo i tada pustim ruku koja me je čuvala cijelo vrijeme do sada.
"Jesi li gladna? Hoćeš da nam nešto napraviš?"
Dečko me ne prestaje nervirati. Namjerno provocira i testira moje živce kao da je sve u redu između nas, kao da me nije povrijedilo. Otpuhnem nervozno gledajući u njega. Gleda me očima punih sjaja, a onda dođe do mene i očeše mi obraz usnama. Rukom prelazeći niz moju. Dobro poznati trnci.
"Ili ako želiš možeš nam nasuti piće?"
Cinično se nasmijem i udarim ga po ramenu, na što osmijeh odjekne prostorijom.
"Šalim se. Idem nam po piće, a ti odluči, želiš li pojesti nešto."
Vratio se s bocom vina i dvije čaše. Rafael je navikao na alkoholna pića. Da li bi mogao živjeti bez njih? Mislim da je odgovor negativan ili može biti pozitivan ako se dovoljno potrudi, ali to je njegov život.
Alkohol. Djevojke. Izlasci. Kriminal.
"Živjeli!"
Podigne svoju čašu visoko nakon što obadvije napuni. Uzmem svoju tek kada sjednem za stol preko puta njega te bez riječi počnem ispijati gorku tečnost.
"Jesi li odlučila?"
"Radije ću biti gladna nego umrijeti od otrovne hrane."
Nasmije se.
"Hoćeš se prestati smijati na svaku riječ koju kažem?"
Odmahne glavom potom dobijem njegovu ruku preko svoje dok su čaše stajale jedna pored druge. Ubrzo ustane i stane ispred mene, uzimajući me za ruke tako da me podigne da stojim.
"Sretan sam, vilo. Napokon si pored mene."
Centimetri dijele naša tijela od spajanja u jedno. Posustajem. Plaši me činjenica da ću se predati dečku ispred sebe u potpunosti, kao da mi ništa nije uradio.
"Zbog tebe sam naučio da sreća može biti u jednoj osobi. Da mi ne treba mnoštvo djevojaka.."
"Kasno si shvatio."
"Nije kasno sve dok stojiš ispred mene."
Želim da se potrudi oko mene. Hoću da mi dokaže riječi koje izgovara. Treba mi njegova blizina jer se osjećam sigurno, bez obzira na to što sam svjesna činjenice da život s njim nikada neće biti mirna luka.
"Otići ćeš drugoj kada me ostaviš ispred zgrade."
"Iz grešaka se trebaju naučiti lekcije, a ja sam svoju naučio."
Približi mi se i skloni razdaljinu između tijela, osjećam dah kako šara licem dok drži ruke na obrazima s pogledom čvrstim za moj. Kada je pored mene, ostatak svijeta ne postoji. Još uvijek mi ljulja tlo i stvara mnogobrojne životinje u stomaku.
"Nikada te više neću zamijeniti nijednom drugom jer za tebe ne postoji zamjena."
Osobe poput njega znaju u kojem trenutku šta trebaju reći jer da ne znaju, ne bih se mnoge djevojke zaljubile u njega. Skloni pramen kose s lica pa otisne poljubac na čelo i sa sigurnošću mogu reći da mi se više svidio od poljupca u usne. Kao da me je označio svojom. Obilježio me.
