Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
"Tek sam te sad vidio da stojiš ovdje."
Nisam mogla vjerovati da je Rafael stajao za mojim stolom i to zbog mene!
"Došao sam da te pozdravim."
Pružim mu ruku jer je njegova već nekoliko sekundi bila okrenuta ka meni. Inga je gledala u nas, a onda nastavila pjevati, ali sam mogla jasno uhvatiti njezine poglede prema nama. Zanimalo ju je koliko i meni otkud on ovdje.
"Gdje stojiš? Nisam te vidjela."
Pokušam nastaviti razgovor pa izgovorim prvo što mi padne na pamet. Ne želim biti nepristojna pred njim, a i dečko je o kojem sam imala krivo mišljenje. Već smo nekoliko puta razgovarali na mom poslu, ni u jednom trenutku nisam mogla primijetiti da ima loše namjere, kao ni to da je dečko koji želi svaku odvesti u krevet. Možda i jeste, ali meni se nije pokušao dodvoriti. O da, Elenora, pa to je posao djevojaka, a ne njegov. Sada sam se sjetila. Rukom mi je pokazivao za stol gdje stoji. Između nas se nalazi samo dva stola.
"Tamo sam s drugovima. Inače sam se smorio strašno, ali došao sam ispoštovati njih nekolicinu koja ga vole."
Četvorica su za stolom i gledali su u nas kada je Rafael pokazao prema njima. Mahnuli su nam, na što je on uzvratio, a ja sam se samo nasmiješila u znak pozdrava.
"Ima li mjesta za vašim stolom jer ako ostanem tamo s njima, mislim da ću zaspati?"
Nasmije se glasnije i vidim da ima slične zube kao Danimir, ali su njegove oči bile tamne poput noći. Šta trebam reći? Ima li mjesta ili nema? Pogledam u Inga, a ona mi samo pošalje potvrdni odgovor, klimanjem glave, na što slegnem ramenima i pokažem pogledom na nju. Rafael pruži ruku u znak upoznavanja.
"Rafael."
"Znam da si ti onaj macan zbog kojeg se djevojke otimaju."
Dženan je napravio pauzu, tako da smo se jasno mogli čuti, bez galame. Nije baš morala izjaviti ovakvu rečenicu, ali kada već jeste onda ne mogu ništa. Rafael se samo nasmije i pokaže momcima da dođu za naš stol. Poredali smo se svi iako nismo baš ni imali dovoljno mjesta, ali on je ostao stajati pored mene.
"Ovo mi je brat, Aleksej."
Pružim ruku dečku zelenih očiju, koje nikada u životu prije nisam vidjela, ni približnu nijansu. Upečatljiv je.
"A ti si Elenora?"
Klimnem glavom.
"Kako znaš?"
Njih dvojica razmijene poglede, a onda Aleksej odgovori.
"Rekao mi je Rafael da imamo novu radnicu jer tamo često jedemo."
Pogledam u Rafaela koji se nasmiješio, ali ubrzo skloni osmijeh. Alekseja je povukao za rukav neki od drugova, nisam im zapamtila imena jer mi nisu ni bitni. Družimo se večeras i više nećemo.
"Nisi mi izgledala kao tip osobe koja voli ovakva mjesta."
"Iskreno i nisam takav tip, ali došla sam da ga čujem i uživo jer lijepo pjeva."
Prevrne očima.
"Smara lik."
"Zašto?"
Podignem obrvu, a onda čujem njegovog brata kako se nadovezuje u naš razgovor.
"Ne razumije o čemu pjeva. Momak se nije nikad zaljubio."
"Aleks!"
Rafael ga opomene, na što Aleksej slegne ramenima i nasmije se.
"Govorim samo istinu. Šta je sporno?"
Rafael odmahne glavom, a ja odgovorim njegovom bratu.
"Znači, zbog toga ne voliš pjesme koje pjeva Dženan?"
"Kada se jednom zaljubiš, ići ćeš na koncert s njom da ga slušaš i sve će ti biti jasno. Tada ćeš znati zašto nam dobro pjeva."
Smijala sam se jer je atmosfera odjednom postala prijatna i opuštena. Ovaj Aleksej kao da zrači pozitivom i da se pored njega ne može biti tužan.. ili mi se samo čini. Inga me uzme za ruku pa pogledom pokaže prema prolazu. Prolazili su Danimir i Leon. Stali su stol do našeg, s dvojicom momaka. Pogledam u nju koja je čvrsto pogled držala na njemu, izgledala je kao da ga skida očima. Vratim pažnju na Rafaela i Alekseja.
"Je li tako, Elena?"
Postavi mi pitanje Aleksej, ali nisam mogla odgovoriti na njega jer ih nisam slušala. Ne znam šta je zadnje rečeno pa ne mogu reći ni da jeste, ali ni da nije. Mogu samo slegnuti ramenima i ostati nijema s osmijehom na licu.
"Natjerati ćemo ga da se zaljubi, slažeš se sa mnom?"
"Mhm."
Promrmljam, a onda kratko pogledam u Danimira koji je gledao u mene. Kao da sam u njegovim očima vidjela bijes.. ljut je na mene jer sam ga blokirala, a nije ljut na sebe što nas je doveo do toga.
"Rekao sam ti, buraz. Jedini uvjet da se mogu zaljubiti jeste da djevojka nije svakidašnja. Takve su mi dosadile."
Njegove oči završe na meni, a moje na njegovim očima.
"Naći ćemo ti neku da odgovora, po svim tvojim pravilima."
Nasmijem se zajedno s Aleksejom. Ostala trojica su vodila zaseban razgovor, Inga je vodila razgovor očima s Danimirom koji je mogao prići i pozdraviti se s njom, ali se odlučio da još jednom bude kreten koji neće paziti na ženske emocije.
"Možda sam je već našao. Samo vi to ne znate."
Pogledam u Alekseja koji je imao spreman odgovor na svaku rečenicu iako mi je ova bila posve nejasna.
"Ja isto mislim da sam je upoznao prije nekoliko minuta."
Rafael ga nogom gurne ispod stola uz riječi.
"Imaš li ti dečka?"
Namrštim se pa odgovorim.
"Zar bih stajala ovdje sa svima vama da imam dečka?"
"Auh! Sviđa mi se odgovor."
Rafael me pogleda uz izgovaranje riječi.
"Gdje su vaše djevojke?"
"Moja studira u Italiji."
Odgovori Aleksej. Iskreno bih se iznenadila da dečko poput njega nema djevojku jer vidim da je opušten i humorističan.
"Moja ne postoji."
Isto tako bih se iznenadila da mi je netko rekao da će taj čuveni Rafael stajati pored mene i pričati opušteno, kao da nije taj plijen kojeg djevojke love na svakom koraku i mole za njegovu pažnju.
