Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! Questa immagine non segue le nostre linee guida sui contenuti. Per continuare la pubblicazione, provare a rimuoverlo o caricare un altro.
"Možda si bio u pravu.."
Aleksej mi se obraća dok sjeda na kauč i uzima pivo sa stola.
"Sigurno sam bio u pravu."
Nikada nisam posumnjao u Alekseja i njegov rad. Znam da dadne i više nego što može, samo da idemo prema naprijed. Neovisno o tome što mi je brat, imam najviše povjerenja u njega te mu zbog toga dadnem zadatke u kojima nikada nije bio jer sam isključivo bio zadužen za njih.
"Šta ako te nekada razočaram?"
Kada je otpio gutljaj piva, postavio mi je pitanje, kojim je izvukao iritantan osmijeh. Odmahnem glavom pa isprepletem prste i dlanove smjestim malo poviš vrata.
"Ne možeš me razočarati."
Aleksej nije osoba koja bi dovela nekoga da se razočara u njega. Radi posao precizno i organizirano.. ali osim posla, takav je u ostalim odnosima. Precizan i oprezan.
"Nemoj biti siguran u mene."
"Dobro bi bilo da si i ti sigurniji u sebe."
Odgovorim. Kada bi imao malo više vjere u sebe, bio bi čak bolji nego sada. Imao bi više slobode i bez ograničavanja stupao na različite pozicije.
"Šta će biti ako te nekada razočaram..?"
Spojim pogled s njegovim, pokušavajući ostati što više fokusiran jer želim da naredne riječi shvati ozbiljno.
"Siguran sam u to da me nećeš razočarati, a ako se dogodi propust. Ljudi smo pa se podrazumijeva da nekada pogriješimo."
Njegovo lice na sekunde ukrasi osmijeh. Čudno je kako samo jedan pokret usana, promijeni čovjekovo lice. Svi govore da su ljudi ljepši kada se smiju, ali Aleksejov osmijeh me učini sretnim, svaki put kada ga vidim nasmijanog. Krv nije voda.
"Čast mi je čuti od tebe takve riječi, brate.. pogotovo kada se radi o poslu. Počašćen sam, gazda."
Sada se gromoglasno nasmijem jer samo jedna riječ, zadnja riječ uradi svoje.
"Od tebe mi je draže čuti brate nego gazda. Ne želim ti biti gazda."
Svjesni smo obadvojica da sve što smo pokrenuli je na moju inicijativu pa me zbog toga kao i svi drugi zovu gazdom, ali on ne treba. Rekao sam mu više puta no dogodi se da i iz njegovih usta čujem riječ.
"Jedva čekam da te vidim, zgodni."
Kada mi telefon zasvijetli, podsjeti me da trebam početi sa spremanjem. Dogovorio sam se s izaći i nije u redu da je ispalim. Možda će mi prijati nakon dužeg vremena žensko društvo.
"Hoćeš izlaziti večeras?"
Cokne jezikom pa otpije gutljaj, a onda mi se obrati.
"Ostat ću kući da se dopisujem s njom."
Ako netko zna cijeniti i poštovati djevojku onda je to definitivno Aleksej. Nije mu prvi put da je ostao kod kuće, ostavljajući sebe uskraćenog za provod, zbog djevojke koja mu se sviđa. Možda ima nešto više od sviđanja kod njih dvoje. Ne želim ulaziti u njihov odnos, sve dok im ne zatreba moja pomoć. Tada ću biti tu i uraditi sve što bude u mojoj moći.
Ustanem pa se protegnem. Trebao bih otići i u teretanu jedan dan, ali sada nemam vremena. Pogledam na sat pa vidim da sam već trebao biti pod tušem, ali ipak ostanem još nekoliko sekundi na istom mjestu s pogledom na njega, koji se smješkao bez razloga.
"Misliš li se vratiti starim navikama, mrgude?"
Ne bih volio da im se vratim, ali ako osjetim zadovoljstvo kao što sam prije. Zašto da ne? Važno je da uživam i da mi je lijepo u životu jer je samo jedan, nažalost nema reprizu.
"Ne smijem te ni pitati za.."
Okrenem ruku prema njemu, u obliku znaka stop. Zabranio sam da joj izgovaraju ime u mom prisustvu. Ne želim ga slušati jer.. ne!
"U redu, brate, ali.."
"Idem se spremati."
Zaustavim njegovo izlaganje jer ne mogu slušati o njoj. Nije mi poslala nijednu poruku za ovoliko dana, kako da povjerujem u riječi da s njim nema ništa? Ironično se nasmijem pa pustim hladan mlaz vode da mi kvasi tijelo. Često pomislim da bi bilo dobro da se mozak može oprati i poslije toga da se osjećaš potpuno odmorno.
"Pozavidjet će joj mnoge."
Aleksej zvizne kada uđem u dnevnu pa dobaci kompliment na osnovu mog izgleda. Crna košulja i crne hlače. Moja omiljena odjevna kombinacija. Crna boja i život može da počne.
Kroz misli mi prođe, da li bi joj pozavidjela djevojka koja me je ostavila zbog drugog dečka? Danimir možda jeste bolji od mene što se tiče posla jer se bavi legalnim zanimanjem, čak je i državni posao dok kod mene ima svega samo ničega što ide u korist državi.
"Ako trebam uzeti kao kompliment, zahvaljujem. Želim ti ugodno ćaskanje."
Podignem ruku u znak pozdrava pa u hodu prema hodniku, čujem riječi.
"Lijepo se provedi."
Standardno za mene da nemam osjećaj koji će me raditi kada izlazim s random djevojkom. Jedini utjecaj je imala ona, koje više nema u mom životu. U životu sve što se dogodi ima svoju pozitivnu stvar, ali i negativnu. Naše razilaženje je donijelo dobro za nju, a za mene? Možda će biti dobro što ću se vratiti starom životu i navikama.
