Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Sarah je otišla kući uz riječi da se treba naći s dečkom koji joj se sviđa jer je drugačije ne bi pustili da ide. Mina i Leon su ostala u dnevnoj, gledajući film i razmjenjujući nježnost koju ne bi mogli imati da smo i nas dvoje s njima. Danimir me je uzeo za ruku i doveo na tavan vikendice.
Je li ovo bilo isplanirano? Pogledam dva jastuka koja se nalaze na podu, a pored njih su također dvije dekice. Čak postoji i prozor koji omogućava pogled na tamno nebo išarano nebeskim tijelima. Smjestim se na jastuk uz široki osmijeh. Danimir kao da zna koliko volim nebo, zvijezde i mjesec.
"Divno je."
Oglasim se nakon što sjedne na jastuk pored mene s grickalicama u rukama. Tako je romantičan..
"Drago mi je ako ti se sviđa."
"O svemu si mislio."
S čvrsto fokusiranim pogledom na njegove oči nastavim konverzaciju koja možda nije trebala ići ovim tokom.
"Trudim se."
Bijeli zubi se ukažu ispod razvučenih usana. Još uvijek me drži euforija zbog Mininih i Leonovih zaruka, a sigurna sam da će me držati narednih nekoliko dana. Sretna sam zbog njih jer su pronašli svoju srodnu dušu, ali onaj otuđeni dio mene još uvijek nije sretan.
Ekran telefona koji se nalazio između Danimirove i moje butine zasvijetli. Signalizirajući da sam dobila poruku. Možda je Sarah došla kući? Otvorim poruku pa ugledam ime dečka koji mi je u prošlosti osvojio srce. Je li ga vratio ili zadržao kod sebe?
"Želim te vidjeti, vilo. Nedostaješ mi."
Telefon ispustim malo iz ruke tako da je bio dovoljan pokret Danimirove glave udesno da pročita šta piše i tko je osoba koja nas prekida. Čim shvatim da može vidjeti, podignem telefon, skrivajući ga od njega. Srce kao najjači bubanj zalupa, ali samo zaključam telefon. Dečko pored mene zaslužuje mnogo više od onoga što mu mogu ponuditi. Zaslužuje svu ljubav ovoga svijeta, a ja mu je nikada ne bih mogla pružiti u mjeri koju on posjeduje.
"Elen.."
Uzme me za ruku pa kroz čitavo tijelo se prožmu trnci. Njegov prst je usmjeren prema prozoru uz riječi.
"Pogledaj!"
Nagnem glavu prema njemu, ali ne vidim šta mi pokazuje.
"Zvijezda padalica."
Sada znam šta sam trebala vidjeti, ali nisam. Pusti mi ruku kada shvati šta radi. Obradovao se kao malo dijete kada dobije čokoladu. Što izvuče osmijeh na mojim usnama.
"Jesi li zamislila želju?"
"Nisam vidjela zvijezdu."
Slegnem ramenima. Naše želje ne bi bile obostrane. Vjerujem u to. Točno znam šta bih zamislila da sam vidjela zvijezdu kako pada.. ali ne znam šta je on zamislio.
"A ti? Jesi li zamislio?"
"Mhm."
Promrmlja, sklanjajući pogled s neba na mene kojoj telefon zazvoni u rukama. K vragu!
"Javi se."
Pogledam u njega nakon što stišam poziv od Rafaela Tadića čije se puno ime nalazilo na ekranu. Njegova sreća postane blijeda kao i pogled koji više nije imao iskru u sebi.
"Pomirili ste se..?"
Njegovo pitanje zvuči više kao činjenica. Oborim pogled jer se pronađem u nezgodnoj situaciji, ali tiho odgovorim na pitanje.
"Nismo."
Toplina na ruci natjera pogled da se suoči s njegovim, a kada to učinim čujem riječi koje dovedu do nervoze.
"Pomirit ćete se."
"Ne.."
Još uvijek mi čuva ruku dok tijelo počinje gorjeti kao da ga je netko zapalio. Poput plamena vatre.
"Znao sam da ćete se pomiriti."
Ali nismo se pomirili.
"Ja.. ti.."
Pokušam sročiti rečenicu, ali knedla mi ne dozvoli. Zato je Danimir vješto slagao riječ po riječi i oblikovao rečenice koje su nosile nervozu sa sobom, sve do posljednje koja me ošamari.
"Bit ćemo prijatelji."
Ne zvuči ravnodušno iako mu je namjera bila takva. Oborim pogled, svjesna da sam ga ovom rečenicom izgubila. Zauvijek izgubila kao mogućeg partnera. Njegove riječi nose težinu i uvijek bude kako kaže. Danimir nije osoba koja će reći jedno, a uraditi drugo.
"Žao mi je."
Tiho izgovorim, a onda njegovi dlanovi završe na mojim obrazima, okrećući glavu prema sebi. Oči u oči. Srce prijeti da će iskočiti iz grudnog koša svakog trenutka. Lice mu se počne približavati mom, sklopim oči, očekujući poljubac na usnama.
"Bog mi je svjedok koliko sam želio biti s tobom."
Nasloni čelo na moje pa u tom trenutku shvatim koliko sam zapravo očajna. Otvorim oči. Duboko bilježeći trenutak u srce i misli.
"Ali isto tako je svjedok koliko ti sreće želim."
Pauze između rečenica nisu duge, ali stvaraju sve veću napetost i tamniji oblak iznad nas. Slutim da će ubrzo puknuti samo ne znam koga će prije pokvasiti.
"Znam da ne možeš biti sretna sa mnom jer pripadaš drugom čovjeku."
Tresem se. Oblak samo što nije pukao.
"Molit ću se da te čuva onako kako sam te i sam želio čuvati."
Ciknem poput kukavice jer me dotuče ljubav koju ovaj dečko ima u sebi. Ustanem s jastuka, grabeći telefon i jaknu te počnem trčati prema izlazu. Ne pozdravim se s Minom i Leonom. Odmah izađem iz vikendice te krenem trčati niz ulicu. Ne osvrćući se na to što je mrak. Disanje postaje sve teže, ukazujući na to koliko nemam kondicije, a u potpunosti se zaustavi kada čujem zvuk automobila da mi se približava.
