Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Danas sam saznala posao zbog kojeg Rafael noćima nije spavao nego je radio. Takvi poslovi se ne mogu ni raditi preko dana nego navečer. Sada mi je sve jasno. Rafal je kriminalac. Rafael je mafijaš. Rafael je lopov. Rafael je diler. Rafael je narkoman. Rafael je možda i ubio nekoga.
Odzvanjalo mi je u ušima dok sam zajedno s Minom, Danimirom i drugim policajcem stojala u zasebnoj prostoriji. Gdje nas osobe s druge strane nisu vidjele, tako mi je rečeno. Gledala sam u Rafaela koji je sjedio u drugoj prostoriji, odmah do naše i razgovarao s policajcem. Ne znam jesu li svi policajci ili imaju drugo zvanje, ali za mene su policajci.
Srce je prijetilo da će iskočiti iz grudnog koša, a disanje da ću se srušiti svakog trenutka. Ne bih ovo mogla podnijeti da nije Mina sa mnom. Danimir se ponaša službeno, kao da nas nikada nije vidio. Kako se onda ponaša prema osobama koje ne poznaje? Distanciran je i posvećen poslu.
"Sigurna sam da on nije."
Mina izgovori glasno i jasno da čuju policajci koji su s nama u prostoriji. Voljela bih da to bude istina iako sam razočarana u njega. Ne želim da ga vidim više, ali saznanje da je došao opljačkati kiosk u kojem zna da radim, ne treba mi. Mislila sam da sam napokon upoznala dečka s kojim ću biti sretna, ali.. upoznala sam kriminalca.
"Rafael Tadić je znatno deblji od onih što su ušli."
Mina je nastavila da govori.
"Jesi li ti možda bolje vidjela?"
Danimir mi se obrati i jasno pogleda u mene kao da mi želi dati do znanja, ono na što mi je skrećao pažnju. Znao je čime se Rafael bavi, ali mi nije htio reći.
"Složiti ću se s Minom. Rafael je mnogo krupniji nego pljačkaši."
Jasno naglasim svaku riječ, ovaj put sam ja njemu stavila do znanja da Rafael nije. Iskreno, više sam se nadala da nije nego što sam bila sigurna u to.
"Trebaš biti objektivna. U ovoj situaciji isključi subjektivnost i osjećaje koje imaš prema njemu."
Podrugljivo mi se obrati. Krajem oka ga pogledam te poželim da ga udavim.
"Možda bi Vi gospodine policajac željeli da Rafael Tadić bude optužen, ali ja sam sigurna da on nije i da će imati čvrst alibi."
Govorila sam, gledajući ga ravno u oči. Sigurna sam da drugi policajac nije znao zbog čega nas dvoje ovako razgovaramo jer da jeste, vjerojatno bi se umiješao. Možda bi rekao svoje mišljenje, ali sada je neutralan.
"Nemoj biti toliko sigurna jer postoji mogućnost da ćeš se razočarati."
Namigne mi i ode od mene. Provocira me? Želi li biti u pravu i optužiti Rafaela za jutrošnje dešavanje?
"Slobodne ste."
"Doviđenja."
Mina odgovori drugom policajcu pa zajedno sa mnom krene prema vratima. Udahnem duboko te nastavim koračati ravnim i dugim hodnikom. Trebalo mi je zraka, inače.. mogu se srušiti svaki trenutak, ali kada smo izašle na svjež zrak. Osoba koja nas je dočekala, isto tako je mogla prouzrokovati moje rušenje, sada i fizički jer je to već psihički uradio prije nekoliko sati kada sam čula njegovo ime kao optuženika.
"Nisam to uradio, Elli."
"Za tebe Elenora."
Pogledam ga u oči, svjesna da nisam uradila apsolutno ništa zbog čega trebam sklanjati pogled od njega. On je taj koji bi trebao bježati od mene, ali takvi poput njega imaju hrabrosti za sve. Trebam li mu čestitati na tome?
Rukom krene prema mojoj ruci, ali je sklonim od njega, povlačeći se unatrag. Mina se na trenutke nakašlje, privlačeći pažnju na sebe, a kada je dobije.
"Ako vam ne trebam, išla bih..?"
Klimnem glavom potvrdno jer razumijem zašto ne želi biti s nama. Zagrlim je uz riječi.
"Čuvaj se i piši mi."
"Javi mi se kada budeš slobodna."
Ostavi jedan poljubac na mom obrazu i siđe niz stepenice. Gledala sam za njom, prateći da li će sve biti u redu, a onda kada sam je izgubila iz vida. Pogledam u njega koji nije sklonio pogled s mog tijela.
"Nikada sebi neću oprostiti što nisam mogla vidjeti tko si.. zapravo."
"Elenora.."
Uzme moju ruku, ali je odmah izvučem iz svoje pa se spustim niz stepenice. Činio je identično što i ja, sve dok nismo izašli s policijskog posijeda. Uzme me za lakat i okrene prema sebi.
"Zašto bi to uradio, a znao sam da radiš danas? Ne bih dozvolio da budeš loše zbog mene."
Pokušao je opravdati vlastiti postupak.
"Nikada ne bih dozvolio da prisustvuješ obijanju.."
"Zašto si me lagao?"
Frknem na njega potom se izvučem iz ruku u kojima sam bila.
"Lagao? U čemu sam te slagao?"
"Nisi mi rekao čime se baviš."
"Prešutio sam, da, ali te nisam slagao."
Stavim ispruženu ruku između nas kada mi se počne približavati.
"Ne. Ti više nemaš pravo na to."
Nastavila sam hodati prema putu koji me je vodio u ulicu gdje se nalazi stan. Hodao je za mnom.
"Hoćeš dozvoliti da te odvezem?"
"Završio si za mene. Smatraj da se nikada nismo upoznali."
Jasno mu dadnem do znanja šta osjećam. Ne želim ga više u životu. Lagala sam prvo sebe, a nakon sebe i njega. Postao mi je bitan.
"Ako već želiš da saznaš istinu."
Šutne kamen koji se nalazio ispred njega.
"Nismo, ali baš nikada nismo opljačkali nekoga ili nešto. Istina je da su nas dva puta uhvatili s narkoticima.."
Disanje mi je postalo plitko dok sam slušala šta mi govori. Ipak je istina, a prokleto nisam željela da vjerujem u nju.
"Momak koji je uhvaćen na djelu nisam bio ja."
Okrenem se prema njemu čiji je pogled tupo gledao ispred njega.
"Imenovati ga neću.. ali kako sam mu gazda, svaki ilegalni potez se prepiše meni, poslije toga."
Zašto mi se dešava sve ovo u životu? Kada će mi krenuti na bolje? Hoće li nekada ili neće nikada? Udahnem duboko.
"Ne želim te više u svojoj blizini. Drži se podalje od mog života."
Spriječi moje dalje kretanje. Stao je ispred mene. Ruke spustio na moja ramena i tražio da mu poklonim još jedan pogled. Učinila sam to, a u očima mu pronalazila tragove krivnje.
"Nemoj mi to raditi. Ne.. sada, kada sam počeo osjećati nešto.. prema tebi."
Je li mu stvarno teško govoriti o emocijama ili je i to još samo jedna njegova gluma? Odmahnem glavom.
"Ne zanima me osjećaš li nešto ili ne. Samo mi izađi iz života. Pravi se da nikada nismo upoznali jedno drugo."
Krene usnama prema mojima, ali okrenem glavu.
"Mogu li ispraviti grešku, vil.."
Prekinem ga.
"Za tebe sam Elenora, šta ti u tome nije jasno i ne, ne možeš ispraviti grešku. O tome si trebao ranije razmišljati."
Izvučem se iz njegovih ruku, po koji put danas? Prije nego što nastavim put k doma, obratim mu se.
"Nemoj ići za mnom. Zaboravi da postojim."
Ostavila sam ga da stoji u istom mjestu gdje sam i ja do nekoliko sekundi. Nisam željela slušati hoće li mi nešto odgovoriti. Bolje je ovako za obadvoje. On neka nastavi svojim životom u kojem neće biti mene, a ja ću svojim.
