Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
"Rekla sam ti da ne želim. Možeš otići."
Pred kraj radne smjene mi je došao Danimir s riječima da želi razgovarati sa mnom, ali ja ne želim razgovarati s njim. Bojim se da taj razgovor ne bi prešao u nešto drugo, a ne smijem dozvoliti sebi ništa od onoga zbog čega mi je glava bila puna.
"Neću otići. Želim da razgovaramo."
Glas mu je pucao i jasno pokazivao da gubi strpljenje. Slegnem ramenima pa nastavim čistiti radno mjesto zajedno s Minom koja se pokušala napraviti da nije prisutna.. ali u jednom trenutku me je pogledala i tiho izgovorila.
"Stalo mu je do tebe."
Odmahnem glavom. Stalo je i meni do njega, znatno više nego što smije biti, ali ne smijem mu pokazati. Stajao je naslonjen na pult i gledao u nas.. čekao je da završim. Rafael mi je rekao da večeras ima posla i da se nećemo vidjeti pa mi je barem zbog toga bilo lakše. Znala sam da se neće sresti.
"Gotove smo."
Mina izgovori, obraćajući se više Danimiru nego meni.. a onda se okrene prema meni i zagrli me te uz kratak pozdrav ode. Stojim ispred zaključanog kioska i gledam u njega koji je još uvijek ovdje, a odavno nije trebao biti. Njegova ruka krene prema mojoj, ali se odmaknem korak unazad.
"Nemoj."
Spoji nam poglede nakon što mi se približi, toliko blizu da je mogao čuti srce koje lupa sve jače i jače.
"Zašto nam ovo radiš?"
Bočna strana objekta nas je sakrivala od pogleda drugih. Sami smo u jedanaest sati navečer u mraku kojem svjetlost pruža ulična rasvjeta.
"Odvesti ću te doma. Dozvoli mi barem toliko, Elen."
Koža mi je počela briditi. Trenutci s njim su me počeli razarati. Emocije koje osjećam su toliko jake da me bole. Krenem koračati prema njegovom automobilu, a onda osjetim blizinu njegovog tijela kada dođem do suvozačevih vrata. Okrenem se i sudarim s njegovim tijelom, ali uspijem podignuti glavu da ga pogledam.
"Evo odvezi me doma, ali ništa više od toga."
Naglasim svaku riječ da bi mu bilo jasno kako ne želim ništa više osim vožnje na kojoj inzistira. Sjednem na svoje mjesto, a onda vidim njega kako sjeda na svoje.
"Zašto se ponašaš prema meni kao da ti nije stalo?"
Tišinu razbije ton njegovog glasa koji postavi pitanje na koje sam imala smišljen odgovor.
"Nikada mi nije bilo stalo do tebe. Željela sam te samo zato što si mi bio zabranjen."
Osjetim njegovog dodir na ruci pa mi tijelo opet odreaguje, zadrhtim. Misli su me lomile na komadiće kojih sam se plašila. Tjeram ga od sebe drugoj djevojci, a voljela bih da možemo biti zajedno.
"Zašto drhtiš u mojoj blizini ako sam ti nebitan?"
Kada zaustavi automobil pored ceste, postavi pitanje, a na njega nisam imala odgovor. Gledala sam ga i mislim da bih mogla provesti čitav život tako. Nije ostao dužan, gledao je i on mene.
"Biti ću s drugim dečkom i postati ćeš nebitan. Samo blijedo sjećanje."
Možda mi je glas malo zadrhtao, ali se grlo počelo stezati. Izlaziti ću s Rafaelom, družiti ćemo se i tako ću ga zaboraviti.
"Trebamo li svi kada nam je stalo do jedne osobe, biti s drugom?"
Slegnem ramenima. Ne znam trebaju li svi, ali znam da trebam ja.
"Pogrešno je što sam ovdje s tobom."
"Za tebe i jesmo greška. Ništa više od toga."
Šamar, ali riječima. Sklonim pogled od njega, svjesna da ću zaplakati ako ga budem gledala. Zatvorim oči na trenutke, pokušavajući skupiti svaki rasuti komadić snage. Tišina. Možda se ponašam kao da smo greška, ali sve smo samo greška nismo.
Nakon što skupim snage da ga pogledam, vidim da je glavu naslonio na volan i da diše možda malo teže nego inače. Vidim da ni njemu nije svejedno, ali sve dok mu ne bude svejedno za mene. Neće mu moći postati bitna Inga. Zbog toga me mora zaboraviti.
Podigne glavu s volana pa dlanovima prođe niz lice, a onda me pogleda uz riječi.. glas mu je zadrhtao, ali moje čitavo tijelo se treslo kao da sam na Antartiku.
"Ako je jedini način da budeš sretna.. taj što ću se skloniti od tebe."
Trenutci tišine dok smo se obadvoje borili za zrak kako bih nastavili živjeti i poslije ovih.. zajedničkih trenutaka.
"Uraditi ću to."
Klimnem glavom potvrdno kao da se slažem s njegovim riječima, a sada bih vrištala na njega da ne ide od mene.
"Rafael nije dečko za tebe, Elen."
Zašto njega spominje? Nema potrebe. Razumijem da ima dozu ljubomore u sebi jer je imam i ja prema njemu kada pomislim da će biti s nekom drugom, možda čak i s mojom drugaricom.
"Nije na tebi da određuješ koji je dečko za mene, a koji nije."
Potrudim se zvučiti što hladnije, ali kada me uzme za ruku, sva hladnoća iz mene nestane.
"Samo ne želim da imaš probleme."
Kakve probleme? Podignem obrvu visoko, očekujući da će mi objasniti, ali samo odmahne glavom. Ljubomoran je i misli da ću imati probleme s Rafaelom. Drugo objašnjenje nemam. Pusti mi ruku i upali automobil te nastavi voziti ka ulici gdje boravim.
"Jesi li sigurna da želiš da odem iz tvog života?"
Nisam sigurna. Ne želim da odeš od mene.
"Nikada nisam bila sigurnija."
Izgovorim. Tišina je bila ostatak puta, a kada mi stane ispred zgrade da izađem. Razbijem tišinu rečenicom.
"Budi s Ingom."
Otvorim vrata kako bih izašla, ali me zaustavi njegov stisak na ruci. Pogledam u njega koji je govorio.
"Ne trebaš očekivati da ću biti s njom jer neću. Ja se ne vodim s tim ako ne mogu biti s djevojkom koju želim, da ću otići drugoj. Za mene to nije ljubav."
S ovim riječima je rekao mnogo toga o sebi, ali i o meni. Indirektno me je prozvao, ali samo otvorim vrata i izađem. Zadnji put iz njegovog automobila. Nikada sporije nisam išla prema stanu, ali trebalo mi je vremena da se smirim. Disala sam duboko, nastojeći razbistriti misli.
