Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Srce mi pumpa krv kao nikada do sada dok se borim za zrak. Gutam knedle kako ne bi pustio suze da izađu vani. Elenora mi se približi i spusti ruku na rame uz riječi.
"Ne moraš mi vjerovati, ali znam da mi je stalo do tebe. I uvijek je bilo."
Ostanem u istom položaju.
"Možda tebi nije."
Nastavi govoriti. Steže mi se srce, svjesno koliko ga je boljelo kada je saznalo da ima dečka.
"Jer da jeste, sigurno bi nešto uradio po tom pitanju, a ne bi me pustio drugom baš tako..lako."
Šamar. Manje bi me boljelo da me udaraju pendrekom nego što sam čuo. Okrenem se.
"Kakva bih osoba bio da sam uradio nešto što će ti pokvariti sreću?"
Nikada nisam želio biti dio njezine tuge i boli, a ona mi govori da sam se trebao miješati u njihovu vezu. Njihov odnos. Odmahnem glavom.
"Znala bih da ti je stalo."
"Znala si i bez toga."
Presiječem.
"Ali me nisi željela dok si ga imala. Nisam ti bio važan."
Ne želim slušati riječi koje ne nose istinu sa sobom.
"Uvijek si odlazila njemu. Ostavljajući me."
Gleda me očima punih suza, dok joj ruka podrhtava na mojoj, a drugu drži ispruženu. Htio bih je priviti na prsa i utješiti, ali ne mogu. Kako da izdam sebe zbog nje koja me je izdala više puta?
"Misliš da mi je bilo lako gledati kako mu trčiš i objašnjavaš da sa mnom nemaš ništa samo da bi ga zadržala u svom životu. Ostavila si me samog da gledam za vama."
Srce mi se kidalo pri vraćanju misli na taj dan.
"Sada mi kažeš kako sam ti uvijek značio."
Odmahnem glavom i nastavim držati govor. Prva je počela temu o nama. Vrijeme je da kažem sve što imam.
"Nemoj to da radiš, Elenora. Dovoljno je da govoriš istinu..."
Suze joj se spuste niz obraze, a ruka jače stisne moju.
"Jer sve bi drugačije bilo da sam ti barem malo značio."
Nastavim.
"Trebala sam tebe izabrati, a ne njega."
Čujem riječi kroz drhtav glas.
"Ne. Trebala si izabrati onoga tko ti je osvojio srce."
Odgovorim iskreno. Znam da se zaljubila u njega, zavoljela ga pa prema tome. Učinila je pravu stvar kada se odlučila za njega. Htio sam da bude drugačije, ali onda sam shvatio da neke stvari ne treba ispravljati.
"Ja.."
Iskoristim trenutke tišine jer ona ne zna šta će reći.
"Kada bi se opet pojavio i da dođeš u situaciju biranja. Opet bi izabrala njega."
Znao sam da će uraditi istu stvar ako se vrati te sam sa sigurnošću mogao iznijeti riječi na površinu.
"Ne bih, Dan.."
"Itekako bi, Elenora, ali te ne krivim zbog toga. Bilo bi pogrešno da izabereš mene pored osobe koju voliš."
Suza joj se skotrlja niz obraz, ali je ubrzo dohvatim palcem i obrišem. Ne mogu dozvoliti da plače ispred mene, a ništa ne učinim.
"On me nikada nije volio."
Poraženo izgovori.
"Žao mi je, ali skretao sam ti pažnju, sve do onog dana u policijskoj stanici. Kada si mu prešla preko toga, bez razmišljanja. Odlučio sam se povući i pustiti da budeš sretna."
Nije se suzdržavala. Dozvolila je suzama da silaze niz hladne obraze uz jecaje, a moji palčevi su brisali svaku koju su mogli stići. Stoji ispred mene i plače zbog drugog muškarca. Znam da su njezine suze posvećene njemu, ali ne mogu dozvoliti da ih ne obrišem. Kakva bih osoba bio ako pustim da plače i ne uradim ništa po pitanju toga?
"Blago djevojci s kojom budeš."
Mogla si biti ta djevojka. Ne bi prošla kroz bolove koje ti je on priuštio, ali si izabrala njega. Ostavim riječi za sebe jer ne želim da plače još više. Spustim usne na njezino čelo pa pogledam u oči koje su u magli.
"Nemoj razmišljati o tome."
"Ti nisi bio ni s jednom dok je on nakon svake naše svađe odlazio drugoj."
Zajeca, svjesna da su istinite riječi koje izgovara. Spustim dlanove na njezine obraze, na mjesto gdje su bili, prije nego sam ih spustio na čelo kako bih je poljubio u isto.
"Ne želim da te boli spoznaja da si meni značila više nego njemu."
Privije mi se na prsa i počne kvasiti majicu, a njezino tijelo mi drhti pod rukama. Udahnem duboko, pokušavajući ostati smiren. Šta si joj uradio, Rafaele? Zbog čega si dozvolio da prolazi kroz bolove koji će joj kidati dušu i lomiti srce kao da je od stakla? Neka si proklet!
Uzmem je u naručje pa odnesem na krevet. Smjestim je da leži, a onda dohvatim dekicu s naslona i pokrijem je.
"Nemoj ići."
Odmahnem glavom uz riječi.
"Nisam ni mislio."
Sjednem pored nje, poslije čega noge pomjeri uz naslon, da bih imao više slobodnog mjesta. Dlan desne ruke spustim na njezin obraz. Poput ranjene zvijeri leži pored mene dok joj u očima ne vidim ni miligram sreće. Razočaranje se nazire u velikim količinama. Uzme mi slobodnu ruku i prinese je svojim usnama, a onda osjetim poljubac.
"Voljela bih da mogu vratiti vrijeme."
"Zašto?"
"Uvijek bih izabrala tebe jer si jedini toga vrijedan."
Usne mi se blago razvuku u smiješak. Žao mi je što se neke stvari shvate kasno. Nije zaslužila da okusi gorčinu boli, ali kažu da se svima vrati bol koju su nanijeli drugom. Ne želim biti njezina karma.
"Ti si sposoban odbiti djevojku, koliko god da ti se nudi. Rafael ne propušta nijednu. Bude sa svakom."
Spusti pogled na naše ruke jer su spojene. Ne želi je pustiti, a možda ni ja ne želim da je pusti.
