Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Velika zgrada ispred mene okružena zelenilom i ponekom klupom dok se red svježih borića nalazi uzdužno, usmjeravajući na ulazna vrata. Tko bi rekao da ću nekada doći na ovo mjesto?
Bolnica.
Krećem se ubrzanim koracima niz dugi hodnik prema pultu za kojim sjedi starija žena i mrzovoljno me gleda. Pokušam izgledati što smirenije jer mi ne treba još jedna vijest koja će dovesti do niza pitanja. Što je meni sve ovo trebalo u životu?
"Djevojka koja je dovezena iz prometne nesreće."
Ispruži ruku prema vratima koja su vodila, pretpostavljam ravno jer su odmah pored njih stepenice pomoću kojih možemo otići na viši kat. Klimnem glavom, slušajući iza sebe riječi.
"Ravno. U operacionoj je sali."
Otvorim vrata ispred sebe pa ugledam još nekoliko metara hodnika, ali i vrata pored sebe s desne strane ispred kojih su bili čovjek i žena. Stanem na trenutke, razmišljajući šta je sljedeće što trebam uraditi. Nervoza koja dolazi od osoba ispred prelazi u velikim intervalima na mene.
"Šta je s mojom kćerkom, doktorice?"
"Recite mi da je dobro."
Pogled usmjeren prema doktorici koja je izašla prije svega nekoliko trenutaka kroz velika vrata ispred kojih su bili nervozni ljudi, sada s pitanjem na usnama. Jesu li možda povezani sa Zarom? Roditelji? Možda. Nastavim gledati u doktoricu.
"Stanje je stabilno. Šta će se dogoditi poslije, ne mogu vam garantirati."
Žena u bijelom mantilu prođe pored njih i ubrzo nestane iz vidokruga. Volio bih da se ne nalazim u trenutnoj situaciji, ali kada sam već tu. Napravim korak prema pedesetogodišnjem čovjeku koji drži ruke u džepovima i obratim mu se.
"Oprostite."
Njegov oštar pogled mi dadne na znanje da se neće završiti slavno.
"Poznajete li Za.."
"Zara je moja kćerka."
Nisam uspio ni završiti rečenicu, dobio sam odgovor. Usne mu se saviju prema dole dok ih brkovi čine još strašnijim. Siguran sam da je netko drugi na mom mjestu. Prepao bi se.. ali ne i ja koji sam navikao na sve vrste ljudi.
"Ti si majmun koji joj je napravio dijete?"
Dođe do mene te me uzme za okovratnik majice. Nasmijem se. Spuštajući ruke na njegove dok ga žena doziva i vuče od mene.
"Ja sam otac Zarinog djeteta."
"Nemojte, molim vas."
Otresem njegove ruke sa sebe kada vidim da iznose Zarino tijelo na krevetu koji se kreće pomoću kotača. Majka joj se naslonila na krevet, grleći je dok otac drži distancu. Na njezinu žalost, medicinska sestra je odmakne od kreveta i nastave se kretati prema vratima. Ostavljajući nas iza sebe.
■VEČER■
Čitav dan sam proveo u bolnici, ali nisam došao u sukob s njezinim otac jer sam se držao svoje strane. U slučaju da sam krenuo na njega, mogu dobiti još jedan prekrštaj zbog incidenta u bolnici, ali to mi ne treba. Kada je prošlo sat vremena kada su izašli iz njezini iz sobe. Dobijem doktoričin poziv da uđem unutra.
"Raf.."
S vrata poviče moje ime, ali joj snaga ne dozvoli izgovaranje u potpunosti. Ružan bolnički miris završi kroz nosnice pa se gorčina stvori u grlo. Jači je nego na hodniku.. ali moraš izdržati, Rafael! Izdržao si mnogo teže stvari.
Uzmem je za ruku nakon što sjednem na stolicu pored kreveta. Njezine sanjive oči gledaju u mene dok se lomi tuga. Glava joj je u zavoju pa izgleda poput mumije.
"Kako si?"
Obratim joj se, na što spusti pogled na stomak gdje je držala ruku u zavoju. Zara je dobile mnoge povrede.
"Nisu ti rekli?"
Postavi pitanje s velikom dozom sumnje u glasu, a onda joj se oči napune suzama. Št mi nisu rekli? Obrva mi se refleksno popne na čelo dok se uši naprežu da čuju šta mi je netko trebao reći..
"Ja.."
Zajeca, ali ne sklanja ruku sa stomaka.
"Izgubila sam.."
Njezin plač odzvoni sobom koja je više prazna nego puna. Samo nekoliko aparata pored kreveta čini da ne izgleda potpuno praznom. Nije mi trebala dovršiti rečenicu. Bilo mi je jasno. Izgubila je bebu. Više nije trudna.
Ne mogu reći da me je zaboljelo, ali mogu potpisati da sam osjetio prazninu u tijelu na nekoliko trenutaka. Možda ona nije žena s kojom želim formirati obitelj, ali zašto mi se dešavaju ovakve stvari u životu? Gdje sam pogriješio? Prvo dijete pa sam ga izgubio.
Prinesem usne njezinom čelu koje je samo malo povrh nosa prikazivalo kožu. Ostali dio je pod zavojem. Koje riječi trebam izgovoriti da je utješim? Mogu li je utješiti? Ipak je to dijete bilo u njoj neko vrijeme. Stisne mi jače ruku dok se jecaji lome po sobi.
"Boli me."
Odmaknem se od nje, ne puštajući joj ruku. Proklet neka je onaj iz suprotnog automobila koji je izazvao bočni sudar i kojem se nije dogodilo ništa strašno.. čim je mogao pobjeći s lica mjesta.
Kakva osoba trebaš biti da.. radiš mnogo gore stvari, Rafaele. Opomenem sam sebe da prestanem osuđivati druge ljude. Učinio je grešku. Nepravdu.. ali tko sam ja da mu govorim nešto o tome? Kada i sam radim mnogo loših i pogrešnih stvari.
"Ne znam šta ti trebam reći."
Iskreno joj se obratim, poslije čega osjetim malo jači stisak na ruci. Palcem pređe po ruci kao da će ona mene tješiti, a onda na nekoliko trenutaka zatvori oči. Suza za suzom joj kvasi obraze kao da se rijeke slijevaju niz obraze.
"Moraš biti jaka."
Bilo bi bolje da sam ostao sjediti i šutjeti umjesto što sam izjavio riječi koje ne nose nikakav značaj sa sobom. Zašto bi morala, kada se može isplakati i olakšati sebi? Čuo sam da je lakše ako se može isplakati bol.
