Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Zvuk trube automobila i njegov glas me zaustave u daljem kretanju, ali kamen padne sa srca kada shvatim da nisam u životnoj opasnosti. Ali jesam u borbi za opstanak kada se nalazim u Rafaelovoj blizini.
"Vilo."
Nije mu dugo trebalo da ostavi automobil u leru i dođe do mene. Dlanove spusti na obraze i podigne glavu prema sebi.
"Zašto plačeš, Elenora?"
Čitavo tijelo mi se strese. Raspadnem se u njegovim rukama. Lice smještajući na prsa i kvaseći majicu. Ne marim što je minus, a on u kratkim rukavima. Ne marim za sebe što sam pred njim u lošem stanju, sve dok me ne ponese do automobila i spusti na suvozačevo mjesto potom zatvori vrata te sjedne na vozačevo mjesto. Pojača grijanje, trljajući dlan od dlan, a onda se približi mom licu. Ruke stavljajući u svoje.
Ne mogu se smiriti. Izgubila sam osobu koju više nikada neću imati kao dečka, a on je tako dobar. Dečko za poželjeti koji me više ne želi iako postoji ogromna ljubav u srcu posvećena meni.. samo meni. Pogledam u Rafaela koji s nejasnim pogledom fokusira crte mog lica.
"Šta ti se dogodilo, Elli?"
"Ti si mi se dogodio."
Udahnem nekoliko puta duboko, obrišem suze i zatvorim oči. Moraš se smiriti, Elenora! Ne smiješ pred njim biti loše. Podsvijest mi postavi pitanje, zašto ne smijem biti loše kao da je to zabranjena emocija?
"Zadovoljstvo mi je ako sam jer se i ti meni neprestano događaš."
Osmijeh mu ne silazi s usana iako situacija nije predviđena za smijeh. Grlo mi se osušilo, ali misli su počele dobivati jasniju viziju.
"Izgubila sam Danimira."
Jasno izgovorim, poslije čega se njegov osmijeh na trenutke skloni, ali ubrzo pojavi opet na usnama.
"Opet na moje zadovoljstvo."
Prođe prstima kroz kosu, a onda me pogleda i još jednom se osmjehne, ali ubrzo vrati ozbiljan izraz lica.
"Stvarno si kreten, Rafaele."
Klimne glavom potvrdno, ali ga razumijem. Radovala sam se i ja kada se vratio u slobodne momke iako je bilo pogrešno. Grešno.
"Zar si mislila da ćeš trajati s nekim drugim, a da to ne budem ja?"
Pokaže prstom na sebe te se zakikoće. Ruka krene prema njemu te ga udarim. Njemu je sve u životu zabavno.
"Prestani me nervirati."
Opomenem ga, ali njemu opomene kao da nisu predstavljale ništa. Uzme me za ruku te nam ispreplete prste uz riječi.
"Vidiš kako savršeno pristajemo jedno drugom."
"Stvarno misliš da ću ti oprostiti sve što si uradio?"
Ipak postoje situacije u kojima se uozbilji, kao što je trenutna rečenica dovela. Okrene glavu prema naprijed kao da razmišlja, ali se ubrzo vrati na moje lice.
"Potrudit ću se, vilo."
Slegne ramenima, praveći grimasu tužnog djeteta. Nisam znala da ponekad umije biti dijete željno ljubavi i pažnje.
"Želim to. Želim tebe. Želim nas."
Možda želim isto što i on, ali ne mogu mu oprostiti. Zapravo, mogla bih mu oprostiti, ali više mu ne mogu vjerovati. Bojat ću se ponavljanja stvari iz prošlosti. S njim nikada ne bih mogla biti opuštena jer znam da će otići drugoj kada bude htio promijene. Vodit će da je sa mnom u vezi, ali će biti najmanje sa mnom.
"Znam da sam bio kreten i koliko sam ti loših stvari donio u život."
Klimnem glavom u potvrdnom obliku, usporedno uvijajući pramen kose.
"Ali se želim promijeniti. Zbog nas."
"Ne vjerujem ti, Rafaele."
Ne pušta mi ruku, ali ne puštam ni ja njegovu. Mogla bih s njom nastaviti kroz život, ali mi strah ne dozvoljava.
"Dozvoli mi da se potrudim. Želim ti pokazati koliko značiš jednom klošaru."
Klošar. Idiot. Kreten. Sve je on, ali i osoba kojoj sam dozvolila da me uništi jer sam se prepustila emocijama umjesto da me je vodio razum. Prepustila sam mu se. Željna njegove ljubavi i pažnje.
"Ne znam šta da radim, Rafaele."
Izvuče ruku iz moje pa obadvije spusti na dlanove tako da nam približi lica, ali ne spoji usne. Očeše nos od nos pa kada ih spoji izgovori.
"Poslušaj srce, Elli."
Zatvorim oči, slušajući srce koje govori da ga želi, ali se ubrzo javlja mozak koji pali crvenu lampica s riječima da bježim od njega što dalje. Telefon mi zazvoni i završi dvoboj između srca s jedne strane, a mozga s druge.
"Zašto te zove?"
Frkne ljutito kada ugledamo Danimirove ime na ekranu. Kada me je Rafael zvao, on mi je rekao da se javim, a kada su se obrnule uloge. Rafael se ljuti što vidi njegovo ime. Ogromna razlika između njih!
Srce je uvijek navijalo za Rafaela. Mozak za Danimira. Na kraju sam ostala bez dečka koji zna šta znači voljeti nekoga i cijeniti prisustvo druge osobe.
Rafael udari šakom od volan, prekidajući tok misli i skrenem pogled s telefona na njega. Bijesno gleda u mene. Ubija me pogledom.
