Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
"Dosadno ti je?"
Sat vremena sjedimo u kafiću, a nakon petnaest minuta mi je dosadilo. Glasna muzika nije mjesto gdje želim provoditi slobodno vrijeme, ali ni oni nisu znali da će biti izlazni dan. Srijeda je.
Klimnem glavom na Danimirove riječi iako sam se trudila ostati u razgovoru. Misli su me nosile daleko odavde. Tamo gdje želim biti, ali ne mogu. Kada sam mogla biti gdje sam željela? Osmjehnem se na njegov osmijeh, a kada čujem riječi, hladan mlaz tečnosti mi se spusti niz kičmeni stub.
"Želiš da se idemo provozati?"
Želim. Ne želim. Hoću li nekada znati šta želim, a šta ne želim? Nadam se da hoću, ali to nije ovaj put.
"Može."
Bolje mi je ići s njim nego ostati na istom mjestu od kojeg će me glava ubrzo početi boljeti ako ne odem. Minin široki osmijeh se stvori na licu, a kada pogledam u Leona. Vidim da se i njegove usne šire u osmijeh. Bespotrebno.
"Neće ništa biti."
Šapnem joj na uho, poslije čega ostavim poljubac na obrazu i pružim ruku Leonu. Danimir me čeka pored njega pa se ubrzo pridružim i krenem za njim. Gužva se već uveliko stvorila, ali su svi sjedili.. na moju sreću.
Otvori mi vrata automobila te se smjestim na suvozačevo mjesto i pričekam da dođe na vozačevo. Za svega nekoliko trenutaka smo se nalazili na cesti koja je vodila prema glavnoj. Krajem oka pogledam u njega koji svoju pažnju drži čvrsto fokusirano za cestu.
Policajac!
Ali nije onaj kojeg može netko platiti i da ode bez kazne koju je zaslužio. S Danimirom je drugačije. Ne želi nikome dati povlastice.. čak ni Leonu iako mu je najbolji drug. Kada zasluži kaznu, istu mora i platiti jer ga Danimir ne želi osloboditi iste. Smatra kako se svi trebamo pridržavati pravila.
Šta je sa životnim planovima? Na njih u znatnoj mjeri ne možemo utjecati. Mi planiramo, a onda se dogode druge stvari. Planirala sam biti dugo s Rafaelom u vezi, a onda je postao otac. Zašto ne možemo utjecati na životne planove? Ili možemo?
"Kako ti je na fakultetu?"
Tišinu prekine dubok glas pored mene. Pogledam ga. Dugo vremena me nitko osim roditelja nije pitao isto što i on. Kroz misli mi prođe Inga sa svojim ponašanjem.
"Zadovoljna sam."
"Nisam ni sumnjao u tebe. Koliko imaš ispita do kraja godine?"
Ispiti. Muka mi je kada ih netko spomene. Nije problem u tome što trebam učiti nego što većina profesora gleda predispitne bodove. Iz jednog predmeta nisam uradila seminarski, zbog manjka vremena. Željela sam vrijeme provesti s Rafaelom umjesto da sjedim kod kuće i pišem rad.
"Tri."
Kratko odgovorim, pokušavajući otjerati misli koje se roje u glavi. Bilo bi mi mnogo lakše da se ne smjenjuju Danimir i Rafael u njima.
"Riješit ćeš i to."
"Moram."
U suprotnom ću izgubiti stipendiju, a s tim i pravo na studiranje jer moji nemaju dovoljno novca da plate troškove fakulteta. Sljedećih nekoliko dana moram posvetiti učenju.
"Treba li ti pomoći?"
"Jedino ako možeš naučiti umjesto mene?"
Slegnem ramenima kada dobijem njegov pogled.
"Bilo bi odlično."
Osmijeh odzvoni automobilom pa se refleksno i na mom licu pojavi. Lijep je kada se smije. Crte lica mu dolaze do izražaja pa se pojavi i rupica na obrazu.
"Riješit ćemo nešto."
Namigne mi, nakon čega odmah okrenem glavu prema naprijed s blago spuštenim pogledom.
"Imaš li problema s nekim na fakultetu?"
Je li njegovo pitanje nosi odgovor sa sobom? Zna li za Ingu? Mina. Je li mu rekla? Moram odgovoriti iskreno jer ako ne kažem možda će me uhvatiti u laži.
"Malo s Ingom."
Pokušam zvučiti što opuštenije, ali upečatljiv pogled na meni, stvori jezu.
"Stvarno?"
U glasu mu osjetim čuđenje i shvatim da nije znao za njezino ponašanje prema meni na fakultetu. Kamo sreće da sam znala. Nikada mu ne bih rekla.
"Ništa strašno. Uostalom, nije ni bitno."
"Inga je uvijek bila na svoju ruku."
Udahnem duboko jer mi sva dešavanja prođu ispred očiju. Možda je čudakinja, ali ne želim vrijeđati osobu koju volim.. još uvijek, da.
"Ne želim razgovarati o tome."
"U blizini se nalazi benzinska pumpa. Ako želiš da nam kupi nešto od grickalica i sokove pa možemo se parkirati negdje blizu s pogledom na grad."
Odlična ideja! Kao da zna šta volim.
"Može."
Krenem uzeti iz novčanika novac, ali njegova ruka se spusti na isti uz riječi.
"Ne dolazi u obzir."
"Barem da.."
"Šta želiš piti?"
"Vodu s limunom."
"Jesti?"
"Svejedno."
Otpušem zrak kroz usne, svjesna šta mi se u životu dešava. Stavljena sam na iskušenje. Hoću li uraditi šta je ispravno za mene? Ugledam ga s punom kesom i dvije vode u ruci. Jednu mi pruži, a s drugom rukom se protegne i ostavi vrećicu na zadnje sjedište.
"Hvala."
Tiho izgovorim na što dobijem blagi osmijeh i sačekam da nas odveze na mjesto s kojeg ćemo gledati grad u kojem živimo obasjan uličnim svjetlima i ponekom zvijezdom.
"Mogu li te nešto pitati?"
Nasloni se na naslon kada odmakne sjedište da ima više prostora. Dobijem pogled uz pozitivan odgovor.
"Znam da je protiv prava, ali.. želiš li mi reći kakav dosije Rafael ima u policiji?"
