Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
"Danas nisi pričljiva, Elli."
Našli smo se prije nekoliko minuta i jasno je mogao vidjeti da ne želim razgovarati. Željela sam izaći s njim, ali nisam raspoložena za razgovor. Večeras možemo šutjeti te na takav način provesti vrijeme izlaska. Zašto bi se odnos gradio bez tišine?
Klimnem glavom na njegove riječi dok ga čvrsto držim za ruku. Dovoljna mi je njegova blizina da se smirim. Zrak je svjež tako da se nismo odlučili na šetnju, a znam i da svaki put izađe zbog šetati. Večeras ćemo vrijeme provesti u automobilu, vozat ćemo se i možda otići na topao čaj.
"Razgovaraj sa mnom, bit će ti lakše."
Naslonim glavu na njegovo rame pa fokusiram pogled čvrsto ispred nas, kada ugledam poznatu siluetu kako se kreće. Ona nas ne vidi. Možda je i bolje.
"Inga.."
Tiho izgovorim njezino ime jer prolazi pored nas. U trenutku mi se stegne srce potom zakuca brže. Moja najbolja drugarica, moja Inga.. više nije moja.
"Zašto ti je stalo do osoba kojima nije stalo do tebe, vilo?"
Njegov glas mi natjera trnce da se spuste niz leđa pa da proliju hladnu vodu za sobom. Hoću li nekada shvatiti važnost riječi koje mi svi govore? Ne treba mi biti stalo do osobe kojoj nije stalo do mene, ali ne mogu tom brzinom da je istjeram iz srca. Dobro je pitanje, hoću li nekada moći prestati voljeti osobu koju sam smatrala drugim ja?
Pogledam u njega, usnama je nedostajalo svega nekoliko milimetara da se spoje. Njegova ruka me dodirne nježno po obrazu, a onda vratim pogled ispred sebe i više je ne vidim. Otišla je.
"Bit ćeš jača vremenom. Siguran sam u to."
"Ne znam šta se još treba dogoditi pa da budem jača."
Odgovorim, svjesna koliko sam slaba na osobe koje volim. Rekla bih, previše. Privuče me sebi u zagrljaj, uzvratim jače od očekivanog. Treba mi utočište na koje ću pobjeći kada osjetim uznemirenost.
"Potrudit ćemo se da te zajedno ojačamo."
Na trenutke mi zvuči perverzno te se odmaknem i pogledam ga pogleda spuštenih obrva. Blago ga udarim pa ramenu, a onda se nasmiješim.
"Bezobrazniče."
Upali automobil, uz razvučene usne od uha do uha. Rafael često misli na intimne dodire, ali moje misli nisu usmjerene k tome. Želim ljubav! Želim da mi tijelo doživi orgazam od samog zagrljaja. Želim u tolikoj mjeri vezati se s osobom pored sebe.
Poglede nam privuče telefon koji se nalazio na mjestu predviđenom za njega. Nakon toga pogledam u njega koji je još držao pogled prikovan na telefon.
"Javi se."
Obratim mu se. Telefon zvoni bez prestanka, a on samo gleda u njega. Zašto se ne javi?
"Nebitan poziv."
"Kako znaš da je nebitan kada te zove nepoznat broj? Ne znaš ni tko je."
Ili samo moja ličnost ne pamti imena i nikada ne zna tko me zove ako broj nije memoriran?
"Upravo zbog toga. Sve bitne osobe su mi spremljene u imeniku."
Nasmiješi se. Kako sam mu opisana? Elenora? Elenora Novak? Elli? Uzvratim osmijeh pa se naslonim na sjedište i otpušem zrak kroz zube.
"Hoćemo u naš kafić?"
"Možemo."
U tom lokalu se jedino osjećam opušteno kada sam s njim. Možda zbog toga što smo najčešće vrijeme provodili u njemu. Navikla sam se.
"Nisam mislila da će stvari ići u ovom toku."
Izjavim kada se smjestim na stolicu preko puta. Imam njegovu pažnju i želim mu reći sve što se dogodilo. Zaslužuje da zna.
"Željela sam riješiti probleme koji su se stvorili."
Klimne glavom potvrdno, čekajući šta ću sljedeće reći. Nisam odustala.
"Rekla sam da znam kako me laže i da ne želiš biti s njom."
Spustim pogled na stol ispred sebe, a onda čujem riječi.
"Dobro si joj rekla. Nikada ne bih bio s njom, pored tebe."
Podignem glavu i spojim nam poglede uz riječi.
"A s nekom drugom?"
Vragolasto se nasmiješi, vidjevši da izaziva ljubomoru u meni. Ne mislim u istoj mjeri kao prije na njega i još jednu djevojku, ali se bojim realnosti. Znam da ne gubi vrijeme. Dokazao mi je već. S drugom je prošao pored mene, ali konobar koji dođe do nas, zaustavi misli. Zahvalna sam mu.
"Dobro večer. Izvolite? Čime vas mogu poslužiti?"
Rafael pogleda u mene, jasno mi pokazujući da trebam prva naručiti. Džentlmenski.
"Može čaj."
"Koji želite?"
"Voćni."
Sada pogleda u mog dečka koji ni manje, ni više naruči žestoko piće.
"Konjak."
Konobaru nije trebalo dugo. Otišao je po našu narudžbu.
"Ne bih bio ni s jednom drugom, vilo."
Osmijeh mi ukrasi lice, ali odmah poslije toga čujem kašljanje iza nas koje prekine razgovor te me istovremeno natjera da se okrenem i suočim s osobom koja gleda ravno u nas, s prekrštenim rukama u laktovima.
