Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Možda nije pravo mjesto, a ni vrijeme, ali donio sam odluku. Neke stvari trebam što prije riješiti da bih mogao nastaviti svoj život, onako kako sam planirao. Udahnem duboko prije nego što uđem u sobu koja nosi tamu sa sobom iako je sva u bijelom.
Bolnica nije mjesto na koje dolazim, ali sada nisam mogao birati. Trebao sam doći kada je doživjela prometnu nesreću, a sada sam došao da popravim vlastiti život. Podignem glavu visoko i uhvatim za bravu, a onda zakoračim. Svjestan da neću nikoga pronaći u posjeti jer je rekla za moj dolazak. Ljudi me ne žele gledati, a i meni je bolje kada njih ne gledam. Jedva sam se jučer kontrolirao, što ne znači da će i danas biti tako.
Zarino stanje je bolje nego jučer, rekao bih, po izrazu lica. Blagi smiješak se izvije kada me ugleda. Kada bi znala zbog koje namjere sam došao. Ne bi se smijala. Ali saznat ćeš ubrzo. Nekoliko koraka i već sam kraj njezinog kreveta. Krene ustati, ali je zaustave bolovi koji izazovu tiho jaukanje.
"Nisi dobro?"
Postavim pitanje, nadajući se da neće odgovoriti potvrdnim riječima. Ako mi kaže da nije dobro onda neću uraditi zbog čega sam došao.. ili hoću. Ne mogu čekati vrijeme u kojem će biti dobro.
"Proći će.."
Tiho, ali dovoljno da čujem izgovori s tugom u glasu popraćenu bolovima. Stolica na kojoj sjedim zaškripi nakon što se namjestim u nju. Uzmem njezinu ruku pa je spojim sa svojom.
"Oporavit ćeš se. Jaka si."
Još jedan osmijeh se nadzire na usnama dok me gleda ranjeno poput životinje kada je upuca lovac. Gledat će me još tužnije kada joj kažem razlog svog dolaska. Znam. Postat ću kreten u njezinim očima, ali ne mogu se nositi s ovim. Na trenutke skrenem pogled u stranu dok slušam pitanje.
"Kako si ti?"
"Trebamo razgovarati."
Odgovor nije koji je tražila, ali jeste ono što priželjkujem već neko vrijeme. Došao je trenutak kada će ostvariti kao i sve ostalo što poželim pa tako isto ostvarim. Pogled usmjeren ka njezinim očima koje jedva čekaju čuti šta imam za reći.
"Možda nije pravi trenutak ni vrijeme, ali.."
"Slobodno kaži sve što imaš."
Prekine izlaganje i unaprijed objašnjavanje s riječima koje dadnu na znanje da trebam odmah početi s konkretnom temom. Bit će onako kako želiš. Pročistim grlo te nastavim govoriti.
"Ušli smo u vezu zbog djeteta.."
Mislio sam da ću lakše sročiti rečenice, ali grlo mi se stegne na trenutke.
"Više ga nema.. nažalost."
Iako se nisam upoznao s djetetom, nisam ga dodirnuo, osjetio njegov miris. Nedostaje mi. Počeo sam se spremati na tako veliku stvar, a onda.. u trenutku smo ostali bez toga.
"Ne vidim se s tobom u vezi, Zaro. Žao mi je."
Frknem bez daha. Nije mi žao što se ne vidim s njom, ali zbog svega što se događa, itekako jeste. Zara je dobra djevojka i ne trebaju joj ovakve stvari.
"Ne želim da imaš probleme s roditeljima zbog mene."
Kao da mi je bitno tko će imati probleme zbog mene, ali što više razloga nabrojim, možda će joj biti lakše.
"Izgubila sam bebu.."
Izvuče ruku iz moje pa je spusti na stomak usporedno gledajući u isto mjesto, a onda vrati pogled na mene.
"A sada sam izgubila i tebe."
Jesu li me nekada nečije riječi ošamarile kao što su to uradile njezine u ovom trenutku? Djevojke su mi svašta govorile, ali me nije zanimalo. Sa Zarom je drugačija priča. Trebali smo postati roditelji zajedničkom djetetu iako nisam išao s tom namjerom. Dogodilo se.
"Nemoj.."
Spustim dlan na njezin obraz kada primijetim da se suza za suzom spušta i odlazi prema usnama.
"Ne plači. Zaslužuješ mnogo boljeg momka od mene."
Istina. Treba joj dečko koji će je čuvati, paziti i razmaziti. Nisam takav. U kraju mozga mi se upali lampica koja kaže da bih možda uradio takve stvari prema drugoj djevojci. Znam točno i prema kojoj bi se tako ophodio, ali kod nje sam davno izgubio šansu.
"Nemoj me ostavljati, Raf.."
"Znam da ti je teško, ali ne mogu ostati s tobom."
Jasno joj kažem da ne treba inzistirati na odnosu jer od njega više neće biti ništa.
"Možemo biti prijatelji. Bit ću tu sve dok ti ne bude bolje."
Pomjeri glavu desno, ali se jak bol ocrta na licu. Vrati pogled na mene.
"Želim da uvijek budeš tu."
Usmjerim pogled na prozor s mislima koje se počnu rojiti poput pčela koje zuje i prave med. Jesam li uradio dobru stvar s tim što sam je ostavio? Možda sam trebao sačekati malo.. ali šta da radim? Ako ostane duže pored mene. Bit će joj teže.
"Mogu ti ponuditi da budemo prijatelji."
Znam da prijateljstvo nije ono što ona želi, ali nešto više sam joj mogao ponuditi samo kada je nosila u sebi dio mene. Kada više toga nema. Nema ni nas dvoje.
"Ako je to jedino što mi možeš biti. Pristat ću."
Zadovoljno klimnem glavom. Zara je izuzetno pametna djevojka i odmah je shvatila da od forsiranja nema ništa.
"Bolje da te imam barem tako nego nikako."
Glas joj puca, ali se dobro drži. Suza više nema, na moje zadovoljstvo. Ne želim da više nijedna djevojka plače zbog mene jer me svaka suza dočeka u šokantnom izdanju. Kada sam izašao iz bolnice, automobilom se odvezem na dobro poznato mjesto. Znam da ću pronaći ovdje osobu koju tražim.
