Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
"Ne mogu vjerovati kakvih sve osoba ima."
Pljesne dlanom od dlan te frkne nakon što ispričam dešavanja s fakulteta. Gledala me je cijelo vrijeme raširenih zjenica dok su riječi silazile s usana. Slegnem ramenima jer bez obzira na sve, ne želim govoriti loše o osobi s kojom sam bila nerazdvojna. Osoba koju sam smatrala sestrom.
"Bit će joj kasno kada se bude pokajala za sve što je uradila."
"Željela sam da znaš, a ne da razgovaramo o njoj."
Nekada je bolje ne razgovarati o nekim temama jer mogu boljeti više nego što misliš da može. Mini se nije trebalo dva puta ponoviti. Uvijek rado posluša riječ osobe koja joj se obrati.
"Sigurna si da ti ne smeta Danimir ako dođe s Leonom?"
Odmahnem glavom pa se blago nasmiješim, vraćajući misli na dane kada sam se s njim svađala zbog Inge. U svemu se nalazi ona.. možda u tolikoj mjeri nije ni zaslužila da mislim na nju, ali protiv sebe ne mogu.
"Zašto bi mi smetao? Nije mi uradio ništa zbog čega bih trebala izbjegavati njegovo prisustvo ili on moje."
Posljednje dvije riječi izgovorim tiše, nadajući se da ih govorim s punim pravom i s iskrenošću. Možda ima razlog da se ljuti na mene.
"Poslala sam poruku Leonu da dođu za pola sata."
Pomjerim glavu gore pa dolje uz slijeganje ramenima i ustajanje.
"Istuširat ću se i presvući u nešto laganije."
"Ako ti se dopada nešto moje. Znaš gdje je ormar."
Pošalje mi poljubac preko dlana jer sam već došla do vrata, ali se kratko okrenem i uzvratim širokim osmijehom, veličine koji je imala na usnama djevojka udaljena od mene nekoliko metara, a u srcu se približila toliko blizu da nisam toga ni bila svjesna. Lijepo bi bilo da se Inga nije promijenila, sada bi se družili svi zajedno. Razmišljam dok mi kapi hladnije vode silaze niz tijelo. Treba mi dugme restart u mislima jer samo na takav način mogu zaboraviti osobu koja mi je značila.. ili ne mogu ni tada jer mi znači još uvijek?
Jesam li jedina kojoj znači osoba koja me je povrijedila? Odstranila dio srca za koji se vezala nitima čvrstim poput lanaca. Suze pronađu mjesto na obrazima, ne želim ih pokušati zadržati. Trebam se isplakati, bit će mi lakše. Zvono na vratima me vrati u realnost pa zavrnem vodu i duboko udahnem. Željela sam završiti prije njih. Sklopim oči na trenutke. Lakše bi mi bilo da sam ih dočekala s Minom nego što trebam doći sama.
Pogled prema ogledalo i susret sa suznim očima, umijem se, a onda još jedan duboki, ali isto toliko teški uzdah. Moram biti dobro! Sada moram. Ne želim da me vide uplakanu ili da primijete suze koje sam prolila prije nekoliko minuta.
Trenirka mi pruža osjećaj olakšanja te sam je s toga obukla. Ne dolazi nitko zbog koga se trebam sređivati. Uostalom, ako ću nekome biti draga što sam lijepo obučena, bolje je onda da ni ne budem.
"Stigla si."
Obrati mi se Mina čim kročim u dnevni boravak. Danimirov pogled se spoji s mojim, ali ga odmah spustim na pod. Leon je držao ruku prebačenu preko Mininog ramena dok nisam došla, ustane pa mi pruži dlan desne ruke koji odmah uzvratim u znak pozdrava.
Prazno mjesto imam na fotelji koje odmah zauzmem jer ne želim da netko kaže kako mogu sjesti pored Danimira jer da želim onda bih sama se smjestila pored njega. Na moju sreće, televizor je bio upaljen te sam čvrsto pogled fokusirala za njega. Mina i Leon uživaju u trenutcima koje provode zajedno. Ne želim im se obraćati, kao ni da pokvarim već trenutak koji ni ne može biti maksimalno opušten jer smo nas dvoje tu.. samo nam nedostaju svijeće koje im trebamo čuvati.
"Mislila sam da igramo društvenu igru, tako ćemo se svi zajedno družiti."
U redu, Mina. Od tebe nisam ništa drugo ni očekivala nego da stvoriš situaciju u kojoj ćemo se družiti, a nitko se neće osjećati viškom. Takva si osoba. Mila. Zašto nisi dobila takvo ime kada si napravljena sva od milja i ljubavi?
"Odlična ideja."
Leon odgovora na njezinu ideju, a od mene dobiju pogled. Danimir je šutio isto kao što sam i sama činila.
"Čovječe ne ljuti se!"
Poput malog djeteta veselo izgovori, svjesna da će promijeniti igru ako ne pristanemo, ali kao da smo se dogovorili. Sve troje u istom trenutku dadnemo potvrdan odgovor.
Mina veselo ustane pa izvadi iz ladice društvenu igru, stavi je na stol te rasporedi figure pa nam se obrati. Djevojka zrači pozitivnom energijom koja se osjeti u prostoriji. Prenosi je na sviju.
"Donesite svoje piće i počinjemo!"
Kao poslušna djeca ustanemo i učinimo što nam je naredila. Sjednemo za pravokutni stol, preko puta mene se nalazi Danimir s plavim pijunom, s desne strane Mina koja ima crvenu boju, dok je s lijeve Leon zeleni pijun, a meni žuti.
"Bez ljutnje."
Dobaci Mina, opominjući nas da se ne trebamo ljutiti bez obzira na ishod igre. Prva je igrala ona jer smo se tako složili, a kako je igra odmicala, rušenje je postajalo sve češće.
"Osim što si ga u prošlosti oborila s nogu. Sada si mu oborila sve pijune koje je izveo iz kuće."
S osmijehom preko cijelog lica mi se obraćala Mina, a ubrzo je podrži Leon.
"Možda će se prošlost ponoviti."
Danimir ga ošine pogledom, ali dobije šesticu na kocki i izvede novog pijuna u igru.
"Ne odustaje, brat."
Leon još jednom izgovori rečenicu, Mina se zakikoće, a Danimirove usne se razvuku u blagi smiješak. Prošlost se ne može ponoviti, a hoće li se dogoditi slične stvari u budućnost. Ne može nitko da zna osim Svemogućeg.
