Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
"Našla sam te."
Sada ne stoji iza, točno je pored stola s prekrštenim rukama u laktovima, još uvijek. Pogledom je sijevala prema meni, a kada pogleda u Rafaela, lice joj se opusti.
"Šta radiš ovdje?"
Obrati joj se i u tom trenutku shvatim da se poznaju. Lokal ne predstavlja mjesto na kojem sam opuštena iako se tako činilo do prije nekoliko trenutaka. Tmurni oblak se nadvio nad nama.
"Došla sam po svog dečka."
Sklopim oči na trenutke, a kada ih otvorim, pogledam u djevojku pored nas skupljenih obrva. Gleda u mog dečka.. ili svog dečka. Nisam sigurna, više nisam iako sam bila dok se nije pojavila.
"Rekao sam ti da.."
"Ne zanima me šta si rekao, Rafael."
Grubo mu odgovori, a u meni se javi pitanje, šta joj je rekao? Djevojka, srednjeg rasta i izraženih oblina s kosom svjetlom poput slame, nema osjećaja da se nalazi u lokalu pa priča sasvim glasno.
"Nosim tvoje dijete."
Nosim tvoje dijete. Nosim tvoje dijete. Nosim tvoje dijete. Odzvanja mi u ušima dok se trenutak zaledio.. ili sam se zaledila u njemu? Pogledam u njezin stomak pa u Rafaela koji je gledao malo u nju, a malo u mene.
"Šta se događa?"
Postavim pitanje, ne znam kako su mi riječi sišle s usana, ali moram znati o čemu se ovdje radi. Trudna je? Rafael je otac? Jesam li dobro shvatila?
Okrene se prema meni pa poželim da me zaista ubije pogledom koji sijeva prema meni sa željom da nestanem s ove planete. Rafael gleda u mene dok mi se ona obraća, bez trenutka obzira.
"Ne znam tko si mu ti, ali znam tko sam mu ja. A tebi ako nije jasno.."
Odmjeri me mada ništa nije mogla da vidi jer sam sjedila kao ukopana. U ovom trenutku, sigurna sam, ne mogu ni koračati. Noge ne osjećam.
"Ja sam majka njegovog djeteta, tako da možeš otići."
Pokaže rukom prema vratima. Nije dovoljno što smo dobili pažnju drugih gostiju pa je trebamo privlačiti još više. Je li ovo još jedna laž? Djevojka koja nas želi razdvojiti? Možda je plaćena da glumi histeričnu djevojku koja zatekne svog dečka s drugom djevojkom, pri tom je trudna.
Istina ili ne. Ne znam.. ali jedno znam. Želim da se ovaj košmar što prije završi pa da se probudim i budem sa svojim dečkom. Ne želim vjerovati da su imali nešto.. pogotovo ne da ima dijete u sebi. Dijete nije krivo, ali.. ako je istina.. onda.
Hoće li mi srce iskočiti iz grudnog koša, pitanje je sada..? Udahnem duboko pa spustim pogled na stol ispred sebe. Trebam li otići i omogućiti im prostor u kojem će riješiti događaje koji se odvijaju između njih? Ili trebam ostati.
"Zaro."
Čujem Rafaelov glas pa se stresem zbog jeze koja mi prokola venama. Krv će mi se zalediti u žilama kao da je najveći minus. Gledam u njega i preklinjem ga očima da mi kaže kako je sve laž, ali on to ne čini.
"Razgovarat ćemo kasnije."
Molim? Razgovarat će s njom, a sa mnom je.. jesam li naivna ili glupa? Zrak mi nestaje iz pluća, a mrak se pojavljuje pred očima. Udahnem duboko, nekoliko puta. Treba mi zraka. Želim biti dobro. Moram biti!
Odgovori mu grubim glasom. Nema milosti prema njemu. Možda je ne treba ni imati ako joj je napravio dijete, a sada ga zatekne s drugom ženom u kafiću. Uvijek su mi se gadile osobe koje su takve stvari činile. Klela sam se da nikada neću biti druga žena niti sa zauzetim muškarcem. Šta se događa? Zašto sam se našla u datoj situaciji?
"Jesi li čula? Trebamo razgovarati."
Odrično mi se obrati. Ne želim otići dok mi ne objasni o čemu se radi. Zaslužujem znati.
"Neću otići dok ne razgovaram s Rafaelom."
Ne znam odakle mi hrabrost da joj se obratim na ovaj način, ali čovjek sam. Imam prava. Kada sam se mogla suprotstaviti Ingi, zašto ne bih mogla random djevojci koju sam prvi put srela večeras?
"Ići ćeš sa mnom."
Okrene se prema Rafaelu te mu se obrati, naređujući. Njegov pogled završi na meni. Oči tamne poput najmračnije noći. Ne slute mi na dobro.
"Prvo ću razgovarati s njom, a onda s tobom."
Hladno joj odgovori. Imam svoje ime pa me može njim osloviti, a ne da se i u ovako napetom trenutku, osjetim još više nebitnom nego što jesam.
"Ne želim."
"Rekao sam ti, Zaro."
"Čekam te u kući, ali ne duže od sat vremena."
Ova djevojka zna tačno šta želi i neće odustati dok ne dobije. Kamo sreće da mogu biti takva. Hladna i hrabra. Okrene se i ode, a kada ostanemo sami. Ustanem sa stolice pa krenem prema izlazu iz lokala. Koračao je za mnom, sve dok nije došao do konobara.
Imam nekoliko minuta da se smirim. Udahnem duboko pa ispušem zrak i tako nekoliko puta. Smišljam šta ću mu reći dok čekam da čujem postaje li otac ili se radi o još jednoj laži koja je između nas.
