Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Nakon što zaključam kiosk, krenem prema ulici koja vodi k stanu, ali silueta muškarca naslonjenog na drvo mi utjera strah u kosti. Ubrzam korak da bih što prije otišla odavde, ali nakon svega nekoliko momenata, osjetim stisak na zglobu desne ruke. Vrisnem iz sveg glasa. Nadajući se da će mi netko pomoći iako znam da sam sama s nepoznatim muškarcem.
"Ne brini se. To sam ja. Rafael."
Kada čujem poznati glas, u trenutku osjetim olakšanje, ali strah je još uvijek prisutan. Koljena mi klecaju dok se usta suše i srce ubrzano kuca. Okrenem se prema njemu te uz pomoć mjesečeve svjetlosti, vidim Rafaela.
"Oprosti što sam te uplašio.."
Dlanom krene prema mom obrazu te ruku smjesti na njega. Skupljam snagu da progovorim, ali riječi ne izlaze.
"Nisam želio."
Slegne ramenima, još uvijek čuvajući ruku na mom obrazu.
"Ti.."
Klimne glavom, a onda skupim atome snage koji su se rasuli i sklonim njegovu ruku sa sebe uz riječi.
"Mogla sam umrijeti od straha. Ti si kreten!"
Sada me obadvjema rukama uzme za ramena i usmjeri ravno prema sebi. Gledam ga i osjećam da strah odlazi, a kada me privije na prsa. Stegnem mu jaknu u trenutku kada sam zatvorila oči. Dobro poznate note parfema mi se nađu u nosnicama, a kada shvatim šta radim. Odmaknem se od njega.
"Kako se usuđuješ čekati u mraku poput manijaka i onda me grliti?"
Frknem na njega povišenim glasom i pokazivanjem prstom na njega.
"Zbog tebe sam mogla umrijeti."
Za nijansu tišim glasom se obratim. Nije prvi put da sam mogla umrijeti zbog tebe, čak se ovaj strah ne može ni porediti s bolovima koje si mi nanijelo saopćavanjem da ćeš postati otac. Da! Kako sam mogla zaboraviti?
Stoji ispred mene s rukama u džepovima i pogledom ravno u moje oči. Tko se još ne bi uplašio osobe visoke preko sto i osamdeset centimetara, širokih ramena u crnoj, kožnoj jakni? Izgleda poput pravog mafijaša.. ili osobe koja će svakog trenutka nekoga kindapovati.
"Samo želim da razgovaramo."
Obrati mi se kao dijete koje se pravda roditelju nakon učinjene greške. Samo što djeca znaju kada pogriješe, a Rafael ne zna. Njega ne mogu porediti ni s djetetom, a dobiti će dijete uskoro. Vrijeme je da odraste i prihvati život onakav kakav jeste.
"Nemamo o čemu razgovarati."
Približim mu se korak bliže i spustim kažiprst desne ruke na njegova prsa.
"Trebam li te podsjetiti da si zauzet dečko, ups.."
Uzmem sebi nekoliko trenutaka da bih formirala ispravniju rečenicu.
"Ne možeš se više nazvati dečkom jer ćeš uskoro postati otac."
"Zara je izgubila dijete."
Sklonim ruku, ali istovremeno i pogled koji prebacim na tlo. Trenutci tišine dovedu do napetosti.
"Oprosti.."
Tiho izgovorim svjesna prethodnih riječi s kojima sam ga mogla povrijediti, ali nisam znala.
"Žao mi je."
Vratim pogled na njega pa ga blago dodirnem za rame. Jednu ruku izvadi iz džepa pa je spusti na moju.
"Prekinuo sam s njom."
Usne mi se blago razdvoje, a obrve podignu.
"Ostavio si djevojku koja je nosila tvoje dijete čim ste ga izgubili?"
Sklonim ruku s njega pa ga zaobiđem, nastavljajući svojom putanjom kojom sam trebala ići da nisam doživjela mali srčani udar kada me je uzeo za ruku. Ubrza korak pa me stigne uz riječi.
"Bolje da se odmaknem od nje nego da učinim još goru stvar, Elenora."
Pogledam ga krajem oka, ali nastavim koračati. Radi isto što i ja samo što ovaj dečko ne vadi ruke iz džepova. Valjda se tako ponašaju osobe poput njega. Klošari, rekla bih.
"Trebaš ostati kada dođe do problema, a ne odmah otići."
Naglasim svaku riječ, ali me njegova rečenica spriječi za dalji govor i ne samo to. Ostanem bez odgovora na postavljeno pitanje.
"Zašto si otišla od mene kada si saznala da ću postati otac?"
Počele su misli tražiti adekvatan odgovor, ali zar nije bila dovoljna činjenica da će postati otac?
"Govoriš nešto meni, a tvoje se ponašanje ne slaže s riječima."
"Ne možeš porediti naša ponašanja. Ako te trebam podsjetiti da si me varao, učinit ću to? Osim što si varao, napravio si i dijete drugoj djevojci."
"Automobil mi je tu ako želiš.."
Okrenem se prema njemu s riječima.
"Šta je s tobom, Rafaele?"
"Samo sam mislio da ne idemo po hladnoći kada već možemo.."
"U redu."
Ne znam zbog čega sam pristala, ali imamo mnogo drugih stvari za raspraviti od toga kako ćemo otići do Mininog stana. Krenem za njim nakon odluke koju sam nepromišljeno donijela. O tome koliko je pogrešna, ne trebamo ni pomišljati da raspravljamo. Miris koji se prožima kroz automobil, vrati sjećanja na neka lijepa vremena koja su se brže od očekivanog završila iako sam znala da nećemo trajati. Nisam znala da ćemo u rekordnom vremenskom intervalu završiti.
