Djevojka koja je odrasla na selu i čije su navike učenje i pomoć roditeljima u slobodno vrijeme. Kao učenik generacije, dobije stipendiju te zajedno sa svojom najboljom drugaricom odlazi u grad kako bi studirala. Selidba i život u gradu su promjene...
Oups ! Cette image n'est pas conforme à nos directives de contenu. Afin de continuer la publication, veuillez la retirer ou télécharger une autre image.
Zagrlim još jednom Rafaela pa krenem prema Mini koja me je čekala. Užurbano s osmijehom na licu uđem kod nje. Gužva nije velika, u prolazu sam vidjela dva dečka kako sjede i večeraju, ali nisam obraćala pažnju tko su. Uostalom, ni ne zanima me. Rafael sigurno nije, otišao je kući.
"Hvala ti što si došla."
"Uradila bi i ti isto za mene. Spremaj se."
Osmijehnem joj se pa stavim kecelju oko sebe i uzmem dovršiti započeto. Kraj vremena će ubrzo. Dva sata će proći brže nego što mislim.
"Leon me čeka."
Pokaže očima prema stolu za kojim su sjedila ona dva muškarca.
"Nisam znala da je Leon, pozdravila bih se s njim."
Slegnem ramenima pa osjetim vlažne usne na obrazu. Poljubac. Kada podignem glavu s daske, vidim ne samo Leona nego i Danimira s njim. Zar Inga nije trebala biti s njim u ovo vrijeme? Pogled na sat mi potvrdi da jeste trebala biti. Tako mi je rekla, ali zašto on nije otišao po nju?
"Zdravo, Elenora!"
Veselo mi se obrati Leon pa preko šanka mahne, uzvratim mu odmah, a onda jednu vazdušnu pusu pošaljem Mini koja je jedva čekala da izađe i zagrli ga. Uzvratila mi je poljubac, a onda zajedno s njim otišla. Danimir je ostao za šankom, s pogledom na mene. Drugih gostiju nije bilo pa nisam trebala gledati prema njemu, što je na neki način išlo meni u prilog.
"Elen..?"
Čujem dobro poznati glas kako me doziva. Dečko zbog kojeg noćima nisam spavala. Onaj koji mi je bio u mislima, ne znajući izaći iz njih. Sada je tu Rafael i trudim se misli skrenuti svaki put s njega kada bez obzira na sve proleti kroz njih.
"Trebao bih jednu vodu."
I ja bih trebala da odeš. Tvoja blizina loše utječe na mene. Želim te što dalje od sebe. Posao nisam mogla miješati s tim. Uzmem vodu i odnesem mu je.
"Izvolite."
Spustim ispred njega.
"Sačekaj."
Dodirne me za ruku pa osjetim trnce kao da sam pala u bodljikavu žicu koja nije štedila nijedan dio tijela. Svaki je posebno dodirivala.
"Kasniš. Čeka te Inga."
Pokušam zvučiti što hladnije.
"Hoćeš li mi prestati prebacivati stvari za koje nisam kriv?"
Okrenem se prema njemu i suočim poglede.
"Nisi kriv, je li? Jesi. Kriv si. Za sve si je*eno kriv."
Frknula sam bez razmišljanja. Riječi koje sam danima čuvala u sebi, sada su izašle na javu. Nisam se mogla kontrolirati. Ja i moja ljutnja. Spustim pogled, a onda čujem glas koji bih mogla.. ma šta bi mogla Elenora? Opomenem sama sebe.
"Kriv sam i za to što si s njim? Jesam li i zbog toga ja kriv?"
Možda je došlo vrijeme kada trebamo neke stvari raščistiti. Vrijeme u kojem ću mu reći sve što nosim u duši pa da nastavim dalje, bez osvrtanja na njega.
"Jesam li kriv i zbog toga što ne možeš skloniti pogled sa mene ni onda kada si u njegovom zagrljaju?"
Udarim dlanom od šank.
"Jesi. Kriv si zbog svega."
"Dobro večer."
Prekinu nas dvije djevojke koje su došle. Osmijehnem im se. Jedna je gledala u mene dok je druga gledala u Danimira, s pogledom koji ga je odmjeravao.
"Mogu dva topla sendviča?"
"Naravno."
Odem napraviti njihovu narudžbu. Posao je pogrešno mjesto za riješavanje stvari koje imam s Danimirom. Kada napravim traženu hranu, odnesem i naplatim, a one bez riječi odu.
"Kada ćeš shvatiti da nas samo uništavaš svojom vezom s njim?"
"Sretna sam s njim."
Zvučim li uvjerljivo jer bih trebala biti? Hoće li povjerovati u moje izjave? Mora! Ne želim ni pomišljati da neće. Naslonjen na drugu stranu šanka, s čvrsto fokusiranim pogledom na mene.
"Kriv si i zbog toga."
Prkosno odgovorim.
"Za sve sam kriv."
"Slažem se. Ti si kriv."
Njegova ruka prođe kroz otvor šanka i spusti se na moju.
"Mrzim te, Danimire. Zbog tebe sam postala druga osoba."
Skloni ruku s moje, a onda uđe unutra. Znao je da ne smije. Isto tako je znao da ću imati problema s gazdama ako ga zateknu unutra. Nije mario za to. Dlanovima je obuhvatio moje obraze niz koje su se slijevali hladni mlazovi.
"Ne plači. Elen, ne smiješ plakati."
"Uništili ste me, Danimire. Preklinjem te da mi izađeš iz života. Preklinjem!"
Kroz jecaje sam govorila, a onda osjetim toplinu njegovog tijela. Grlio me je. Onako kako nitko nije znao. Sigurno. Zaštitnički. Tresla sam mu se u rukama, a on me je sve više i jače privijao uz sebe. Prstima prelazeći niz leđa, ponekad dodirujuću pramenove kose.
"Smiri se. Samo se smiri."
Odmaknem se od njega, morala sam to učiniti. Nisam smjela dozvoliti da Rafael naiđe i vidi me u njegovom zagrljaju. Dlanovima pređem preko mokrog lica, a onda ga počnem udarati po prsima.
"Ti si prvi u kojeg sam se zaljubila. Ti si onaj čiji metak je prepolovio moje srce. Ne samo srce. Život si mi podijelio na prije i nakon sebe."
Uzme moje ruke koje su udarale po njegovim prsima sa željom da mu vratim sve što je meni uradio. Zbog svakog dana u kojem sam pomislila na njega.
"Jesi li nekada pomislila na mene? Kako se osjećam kada vas vidim zajedno? Misliš da me je*eno ne boli svaki dan bez tebe?"
Sada je on bio taj koji je frknuo iz sebe sve što je imao u jednom dahu.
"Nismo bili zajedno, ali.. osjećao sam te, Elen. Osjećao. Još uvijek je sve isto. Ne mijenja se. Plašim se da ni neće."
Gutala sam knegle, gledavši tugu kako se nazire u njegovim očima. Tko je koga povrijedio? Jesam li samo ja povrijeđena?
"Zašto nam radiš sve ovo, a svjesni smo da se sviđamo jedno drugom?"
"Ne mogu biti s tobom. Ne mogu!"
Jecala sam. Suze me nisu htjele napustiti. Postale su vjerne prijateljice.
"Sviđaš se Ingi. Ne smijem joj to uraditi."
"Elen, njoj se svatko sviđa."
Šamar. Ruka je zamahnula prema njegovom obrazu kada sam čula riječi upućene prema mojoj najboljoj drugarici. Spusti dlan na svoj obraz pa pogleda u mene.
"Izlazi."
Pokažem rukom ka vratima. Još uvijek je ispred mene. Ne odlazi.
"Saznati ćeš istinu jednog dana, a onda nemoj da se kaješ. Nemoj da ti bude krivo zbog svega što si nam uradila."
Hladnoća njegovog glasa je ostala iza njega sve dok nisam krenula kući. Na moju sreću nikoga više nije bilo na poslu. Mogla sam se u miru smiriti i odlučiti šta želim od života, ali prije toga od sebe.
