Ogrlica sjećanja

25. Amalia osjeća da je na imanju San Paolo našla svoj dugo traženi mir

Sada se oglasila trubica na brodu na polazak i to je Anibala trgnulo iz njegovih misli, kočijaš je bio odavno otišao, a Anibal je mazio Zeusa i držao ga za uzdu, te su prišli za ukrcaj kapetanu, a Anibal dok mu je davao kartu, sjetio se pitati ga: Kapetane, možda se sjećate, prije više od godine dana, dovezli su možda ovdje jednu sluškinju sa crnom dugom kosom i prebacili je na otok Trinidad?... Kapetan je poderao kartu i samo odmahnuo glavom, te je rekao: Žao mi je, takve djevojke se ne sjećam, ali želim vam sretan put... Anibal: Hvala svejedno... Anibal se sada sa Zeusem se ukrcao na brod koji će ih odvesti u njihovu sigurnost, sigurnost zvanu imanje San Paolo... Ponovo su bili u potpalublju, ali sretni što imaju jedan drugog... Anibal je uzeo stolicu i sjeo pored njega, a sada se oglasio i Anibalov želudac, te je sada Anibal otvorio zavežljaj koji su mu dali grofica Carolina i grof Octavio, te su njih dvojica prionuli jesti hranu i piti vodu iz zavežljaja...

U međuvremenu na imanju San Paolo:

Kada je Amalia izašla iz kuhinje i izašla iz kuće, vidjela je da je već Magdalena pustila konje na livadu i trčali su veselo po livadi, neki su pasli travu, a neki su trčkali u bezbrižnoj igri, gospodar Anibal im je rekao: Cure, ne brinite se, ako koji konj želi otići, pustite ih, slobodni su kao ptice, neka otiđu... Ali nijedan konj još nije otišao, čak ni Zeus koji je divlji konj, nije još otišao... A Anibal je naredio curama da konjušnica mora biti uvijek otvorena i danju i noću, a pogotovo noću, da konji mogu otići kada god to žele... Amalia je znala da ti konji koje je upravo promatrala, naslonjena na vanjski dio kuće za sluge i sluškinje, da nikada neće otići jer imaju predivnog gospodara koji ih pušta da odu kada god to požele, a konj koji je slobodan, neće otići...

Amalia je barem tisuću puta poželjela da je divlji konj i da može slobodno trčati prostranstrima, a da je nitko ne drži, a na ovom imanju je pronašla svoj mir kao i Zeus koji je izabrao sam svog gospodara koji ga nije držao, a i ona je osjećala slobodu kakvu do kada je trebala biti grofica nije osjećala, već se osjećala kao zatočenik u svom vlastitom imanju... Amalia je trptala, sunce joj je išlo u oči, ali je i dalje gledala u ta divna i plemenita bića i na trenutak je zatvorila oči i ponovo se našla na imanju svoje prošlosti...

Prije godinu i 3 mjeseca:

Martin i Amalia su jahali svoje konje, on svog crnog pastuha Diora, a ona svoju bijelu kobilu Anabellu, jahali su ih na livadi koja je povezivala dva imanja i gdje su se prvi put sreli... Amalia se najbolje osjećala u jahačkom odjelu kao njen stariji brat Paolo, dok njena mlađa sestra Lucia se nije dobro osjećala u jahačkom odjelu, samo se osjećala dobro u svojim lijepim krinolinama, bilo joj je mrsko presvlačiti se u crnu jahačku odoru i kvariti si frizuru kacigom... Martin je, dok su tako jahali, sada pitao Amaliju: Za tri mjesec se ženimo, jesi li nervozna?... Amalia ga je pogledala u oči sa puno ljubavi, te mu je rekla: Osjećam se nikad spremnijom, ljubavi, nimalo nisam nervozna, ti ćeš me štititi od svih i svega... Martin: Hoću, obećajem ti to... Oboje su imali ravna leđa dok su jahali, a morali su sve raditi sa ravnim leđima jer se to od njih očekivalo jer je to bio simbol dostojanstva grofovske obitelji... Amalia je sada rekla: Utrkujemo se do kraja tvoga imanja... Martin je prihvatio izazov i za trenutak su njihovi konji dali petama vjetra...

Amalia je sada otvorila oči koje su bile pune suze, a ispred nje je bila Magdalena koju je odmah pitala: Zašto plačeš, Amelijo?... Amalia je sada obrisala rukom suze i rekla: Dok sam gledala konje, sjetila sam se starice koju sam prije služila i koje više nema... Magdalena ju je zagrlila, te joj je rekla: Amelia, već si godinu dana naša i nećemo te pustiti da odeš... Amalia: Hvala ti, Magdalena, nego idem pospremiti gospodarevu sobu... Magdalena ju je pustila iz zagrljaja, a Amalia je pošla prema gospodarevoj kući... Došla je do vrata, ali prije nego što je ušla, pogledavši u vedro nebo, rekla je: Nadam se da je netko pustio konje sa imanja San Carlos i San Pedra, nadam se da nisu uginuli u onim boksovima u konjušnici, nadam se da slobodno trče prostranstvima kao ovi ovdje... Sada je otvorila vrata i ušla u kuću... Brzo je došla do gospodarove sobe, te je otvorila vrata i polako sa velikim poštovanjem ušla u nju... Amalia je po prvi put bila u gospodarevoj sobi, ali je sve bilo mračno, te je prvo razmakla dvije plave zastora da uđe sunčeva svjetlost kroz prozor, a kada je svezala zastore za kuke, okrenula se i vidjela je da je gotovo sve u drvetu u sobi, osim velikog bračnog baršunastog kreveta sa crvenim baldahinom srednje veličine na sredini sobe, drvenim ormarom na desnoj strani i paravan na lijevoj strani... Amalia je bila oduševljena jednostavnošću i ljepotom sobe, te je sada uzela metlu i počela mesti pod i zapitala se je li se gospodar u ovim trenutcima možda saznao za nju strašne vijesti, je li se možda vraća kući, nije mogla znati... Kada je došla do kreveta, Amalia nije mogla odoljeti miris svilene zavjese na baldahinu, morala ga je na trenutak dotaknuti i dotakla ju je tu predivnu svilu, u rukama joj je ta predivna svila plesala i sklizala pod prstima, ali osim lijepog osjećaja dok ju je držala, nije osjećala da se želi vratiti u svijet krinolina, baldahina i ravnih leđa... Amalijina leđa su se opustila od šoka onda kad je uplašeno gledala u one ljude koji su je htjeli kupiti i ostala su opuštena do dan danas... Bio je to dobar osjećaj, a jedini njen simbol dostojanstva koji joj je ostao, bila je njena nevinost... Zapitala se zašto je gospodar nije već uzeo, što je vidio u njoj da ju već nije uzeo, sve četiri cure koje su mu se predale, kažu da svaki put uživaju s njim, da je svaki put tako nježan da ne žele da ikad prestane... Amalia nije ni to imala odgovor, ali je bila sretna da je još uvijek nevina... Nastavila je čistiti, ne misleći sada na ni što...