Ogrlica sjećanja

26. Anibal se vratio kući

Navečer u luci Diego Martin:

Brod je pristao u luci Diego Martin u Trinidadu, putnici su izašli, a među zadnjima je izašao Anibal kojeg je vjerno pratio njegov konj Zeus... Kada su izašli, Anibal je morao poslušati savjet Paola i ovdje potraži kočiju koja će ga odvesti do njegova imanja San Paola malo izvan grada Tunapuna, grada kojim je vladao i opskrbljivao ga svim i svačim, tom gradu ništa nije nedostajalo, građani su ga voljeli, a upravo ovdje je prvi put vidio Amaliju prije malo više od godine dana, malo dalje je bio trg gdje su se prodavali robovi, a malo dalje tržnica na kojoj je dolazio kupovati hranu za svoje imanje, ali sada je sve bilo tako tiho, samo je čuo korake ljudi i kotače konjskih kočija... Iako je najradije htio uzjahati Zeusa i poći na njegovim leđima kući, morao je štediti nogu kako bi što prije mogao uzjahati svoje konje... Kočija sa vrlo starim konja je bila ispred njega, prišao joj je i pitao: Možete li me odvesti kući?, imam relativno mladog konja, ali ne smijem ga jahati zbog ozlijeđene noge... Kočijaš je sišao sa svog mjesta, te mu otvorio vrata kočije i rekao: Da, naravno, odvest ću Vas kući, gospodine, oprostite, mislim da nisam čuo Vaše cijenjeno ime... Anibal: Oprostite, nisam se predstavio, ja sam gospodin Pinada, odvest ćete me na imanje San Paolo, blizu grada Tunapuma... Anibal je ušao u kočiju, te je kočijaš rekao: Sada ću ja privezati Vašeg konja na moga starog konja za svoju kočiju i krećemo na put, gospodine Pinada... Kočijaš je zatvorio vrata kočije i počeo privezivati Zeusa za svoju kočiju... A Anibal je koliko god se borio sa snom, san je ipak pobjedio i on je od umora zaspao... Jedino što je još čuo dok nije upao u dubok san da su krenuli... Onda je zaspao dubok san...

Nakon 6 sati:

Kočijaš je stao ispred žive ograde od čempresa koja je krasila imanje San Paolo, sišao je sa mjesta kočijaša, odvezao Zeusa, primio ga za uzdu i prišao je vratima kočije i otvorio vrata kočije, te je vidio da Anibal spava i slatko sanja... Kočijaš: Gospodine Pinada, stigli smo... Anibal se probudio i rekao(sneno): Zar smo stigli?... Kočijaš: Jesmo... Anibal(sneno): Koliko je sati i koliko sam vam dužan?... Kočijaš: Dva sata ujutro je, a to koliko mi date... Anibal je izašao iz kočije oslanjajući se na štap, te je pogledao čovjeka koji ga je dovezao do imanja, te je vidio da je ubog i skroman... Anibal je izvadio vrećicu zlata iz izunutarnjeg džepa odjela i rekao: Evo primite ovo kao zahvalu i nagradu za vaš trud, uzmite... Kočijaš je primio vrećicu i pogledao u nju, te je rekao: Gospodine, hvala Vam, ali ovo je stvarno puno... Anibal je uzeo uzdu svoga Zeusa od kočijaša i rekao: Molim Vas, uzmite, kupite si novog konja od ovog novca... Kočijaš: Hvala Vam, dobri čovječe, Bog Vas blagoslovio... Anibal: Hvala, neka i Vas Bog blagoslovi... Sada je otvorio kapiju svoju imanja i ušli su u njega, a kočijaš se popeo na kočiju i otišao... Sada je Anibal pomazio Zeusa i rekao mu: Evo nas doma, jesi li umoran ili bi trčao tu po livadi si pronašao dom?... Zeus ga je polizao jezikom po licu, te se Anibal nasmijao i potom rekao: Dobro, shvatio sam, želiš spavati, pa idemo u konjušnicu da smjestimo u tvoj boks, znaš,imam sve više osjećaj da si pas,negoli konj jer si ti tako dobar dečko i koliko si vjeran... Anibal ga je polako hodao svojim posjedom sa štapom u jednoj ruci, a uzdama u drugoj ruci prema konjušnici, osvrći se oko sebe je li sve u redu... Anibal je kao i uvijek bio zadovoljan kako su ga djevojke i dečki čuvali i brinuli se za imanje dok ga nije bilo... Nije se moglo reći da je puno putovao izvan Trinidada, ali četiri ili pet puta godišnje bih otišao izvan Trinidada i ne bi se vraćao po pet ili šest tjedana, ali kada bi se vratio, sve bi ga dočekalo kako je i ostavio... Ana je o svemu vodila brigu, bilo je jednako i kada je on tu i kada ga nema, a Ana se dobro ljubila, sada je osjećao njene usne na svojima i njene prste na svom tijelu, međutim u mislima mu je bila Amalia, Amalia koja je još bila nevina u 30-toj godini koju će ujutro zauvijek pustiti da ode iz njegova života jer je ona plemkinja, plemkinja koja će nastaviti grofsku lozu, a on je jedan običan gospodar imanja...  

Anibal se sada vratio u stvarnost, Zeus i on su se nalazili ispred konjušnice, tiho su ušli da ne probude sve druge konje koji su čvrsto spavali... Anibal je sada odveo Zeusa u njegov boks u konjušnici, te ga oslobodio uzda i on je u trenu zaspao, pa je Anibal tiho rekao: Laku noć, prijatelju... Sada je potiho izašao iz konjušnice, ne zatvarajući ni vrata boksa, ni konjušnice... Anibal je sada pogledao u smjeru kuće za sluge, sve su svijeće bile pogašene, što je značilo da dečki i cure čvrsto spavaju... A sada se zagledao u livadu i ponovo se zamislio... Tajanstvena Amelia koju je kupio na rasprodaji robova nije mu više upotpunosti bila enigma, ali osjećao je da ima još puno toga za otkriti o njoj... Otkrio je zašto su njene oči tako tužne od prvog dana dolaska ovamo, otkrio je tko je zapravo ona, otkrio je sve što se otkriti dalo, ali on je osjećao da Amalia krije još tajni, iako nije znao koje su to, ni koliko ih je, tajne koje je netko tek trebao otkriti, a to možda nije bilo na njemu... Otišao je do svoje kuće, te se okrenuo prema livadi i rekao: Lijep je osjećaj ponovo biti doma, a još je bio ljepši osjećaj kada se imaš kome vratiti... Pogledao je u pun mjesec i rekao: Dobro došao natrag Anibal... Polako je ušao u kuću, premda mu se nije spavalo, odlučio je otići u sobu i odmoriti se u krevetu i možda pokušati još malo odspavati... Došao je u svoju sobu, sjeo na krevet, štap je ostavio pored sebe, skinuo svoje cipele i legao, te se upitao: Amalia, kako ti reći?... Zatim je zatvorio oči i zaspao...