Ogrlica sjećanja

55. Amalia vježba da bi postala ona stara za povratak na imanje San Carlos

Te noći u ponoć:

Amalia je sa osmijehom na licu iz kućice za sluge odjevena u staru bijelu odoru i na nogama je uobičajno imala svoje japanke...

Nakon što je rano jutros otplakala svoju odluku o povratku na imanje svojih roditelja, odlučila je da više neće misliti o tome, tj. da uopće neće misliti o sutrašnjem danu jer možda ga i ne doživi, zapravo odlučila je da će živjeti u trenutku jer je sada za sve njih ovaj trenutak i postojao...

Dobro je znala da rat može izbiti svakog trenutka, ali svakog trenutka, no samo je strepila da će on početi bez najave, no i na to se polako spremala jer je imala vezane ruke i osjećala se bespomoćno zbog toga...

Sjajna mjesečina joj je obasjavala njenu ponovo dugu crnu kosu, no obasjavala je i njenu staru bijelu odoru koju je danas vlastitim rukama oprala na potoku...

Zbog toplog povjerac koji je bio u zraku, Amalijinu kosa se vijorila na sve strane, pa je izgledala kao da joj kosa pleše, a ovaj topli ponoćni zrak koji je sada lagano udisala u svoja pluća, sa svakim udisajem je zapravo udisala život i osjećala se živom...

Prije nego što je ušla u veliku kuću, držeći vrata rukom otvorena, zastala je pogledati velike žutkaste zvijezde koje su se jasno vidjele na nebu i iznad sebe je vidjela zviježđe Velikog medvjeda...

Zatim je ušla u Anibalovu kuću i zatvorila vrata kuće za sobom, te je vidjela da su Anibalova vrata sobe odškrinuta i gorio je plamen svijeće, a dok se približavala vratima, sve je više čula Anin glas, no nije čula Anibala kako joj odgovora, pa je pretpostavljala da Ana razgovara sama sa sobom dok ga je mazala i previjala mu opekline...

Sada je došla do vrata i pokucala na njih, a Anibal je čuo Amalijino kucanje, nakašljao se i rekao: Naprijed...

Sa Anibalovim odobrenjem, Amalia je ušla, te mu se glavom naklonila, te mu je rekla: Gospodaru, tražili ste da dođem...

Dižući glavu, Amalia je vidjela Anu kako kleči na desnoj strani kreveta i završava previjanje Anibalove ruke, sada ju je pogledala svojim plavim očima, imala je ubojit pogled upućen njoj, za sekundu je soba poprimila Aninu napetost koja se samo sjekirom mogla rezati, a Anibal je gledao prvo Anu koja je gledala ravno u Amaliju i čini mu se da ju hoće utopiti u kapi vode, pa je onda pogledao Amaliju za koju mu se činilo da je se boji, no bio je u krivu...

Amalia se nije bojala Ane jer joj ona nije bila nikakva prijetnja, sve je cure smatrala svojim prijateljicama, a nju kao gazdaricu sluškinja i sluga posebno je poštovala...

Ana je sada pogledala Anibala i rekla: Gospodaru, što Amelia radi tu?... ­Anibal: Ana, to te se ne tiče, završi previjanje i idi... Ana: Gospodaru, imate pravo, ne tiče me se i bez brige otići ću čim vam završim previjanje...

Nakon što je još nekoliko preokreta napravila oko njegove lijeve nadlaktice, zavoju je bio kraj i samo je Ana mogla za kraj staviti zihericu na to mjesto da mu se zavoj ne odvoji i oprezno mu je ponovo odjenula i navukla lijevi rukav od njegovog svilenom kućnom tamnoplavom ogrtaču...

Ana se digla sa kreveta na noge, naklonivši se glavom, rekla je: Gotovi ste, u pet sati Vam dolazi Magdalena radi novog previjanja i molim Vas pokušajte bar malo odspavati, želim vam laku noć... Anibal: Ok, hvala ti, želim ti laku noć...

Ana je sada prošla pored Amalije kao pored turskog groblja, a Amalija je osjetila neku čudnu hladnoću dok je prolazila pored nje...

Ana je sada izašla iz sobe i zatvorila vrata sobe i za trenutak joj je lice bilo obliveno suzama koje je zadržavala unutra u Anibalovoj sobi jer nije htjela da vide koliko jako krvari njeno srce za njegovom ljubavlju koju je prije imala u izobilju, a sada je to mjesto, osjećala je, polako, ali sigurno preuzimala Amalia...