Ogrlica sjećanja

51. Grad Tunapuna u plamenu

18 sati kasnije:

Noć je bila pakleno vruća, puhao je neki vrući jak vjetar koji je kao da je stizao iz same Sahare, no taj vjetar je dizao valove na moru što nisu bili baš maleni, tako da se parobrod cijelim putem ljuljao na tim valovima...

Amalia je tek prestala plakati čim su se malo udaljili od Yucatana u parobrodu koji ih je vodio natrag do otoka Trinidad, ponovo su se smjestili u potpalublje sa Zeusom, a onda kada su sjeli na bale sijeno, Anibal ju je pitao: Amelia, jesi li bolje?... Amalia je sada duboko uzdahnula, te njegov rupčić koji joj je bio još u ruci, rekla mu je: Gospodaru, sada jesam jer smo već na putu prema kući... Anibal: Amelia, ti znaš da će ti moje imanje uvijek biti dom, no ti također znaš da si zauvijek otišla sa svoga imanja i od svoje obitelji... Amalia je još jednom duboko uzdahnula, te mu rekla: Znam, ali Vaše imanje mi daje osjeća mira što nikada neću naći na svom imanju... Anibal: Dobro, neću kopati po još svježoj rani, no razgovarat ćemo još... Amalia se sada šutke spustila na koljena do Zeusa i počela ga maziti...

Suviše nemirni parobrod se sada sve više približavao luci Diego Martin na otoku Trinadad, te se oglasio kapetan parobroda riječima: Za pet minuta stižemo u luku Diego Martin...

Anibal se digao sa svoje bale sijena na kojoj je sjedio i sada Amaliji pokazao na konopce kojima je Zeus bio okovan i rekao: Amelia, ja idem na palubu, htio bih vidjeti što je ostalo od grada Tunapuna?, a ti kada brod pristane u luku, odveži ove konope sa Zeusa koji ga stežu, no nužni su zbog parobroda, povedi ga na palubu i s njim izađi, može?... Amalia: Naravno da može, samo Vi idite provjeriti kakvo je stanje Tunapuna?...

Anibal se sada teškim koracima popeo stubama do palube, iako je jedva ostao na svojim nogama od silnog ljuljanja broda, uspio je otići do dijela palube gdje se vidi Tunapuna i kada se naslonio ruke na ogradu, smogao je snage pogledati u grad koji je opskrpljivo i vladao sve ove godine...

Vidio je da vrući vjetar raznosio vatru koja je već bila na sve strane, no raznosio ju je i na kuće koje još nisu bile zahvaćene vatrom...

Anibalu su suze htjele poteći od onog što je upravo vidio, no on nije dao suzama da poteku...

A ovo nije bilo najstrašnije što je vidio, pogledavši na desno, upravo je vidio kako mu se Tunapuna nestaje pred njegovim očima, ljudi koji spašavaju živu glavu iz svojih zapalenih kuća nenoseći pri tome ništa iz njih, no mogao je već čuti i vriskove ljudi koji nisu uspjevali izaći iz svojih kuća jer je vatra prepriječila put do ulaznih vrata, pa su bili osuđeni živi gorjeti u svojim kućama...

No pogledavši na nekada predivnu šumu, te šume više skoro nije ni bilo jer je tisuće i tisuće hektara šume već dva dana nemilosrdno gorjelo, a životinje poput konja, krava, ovaca, kokoši i svinja koji su ti ljudi uzgajali i od njihovih proizvoda sasvim pristojno živjeli, bile su zarobljene u štali i iako su i one zapomagale da ih se spasi pred vatrom, većina ih nije dočekala svoj spas nego su izgorjele, zajedno sa štalom...

Kada je brod napokon pristao na svoje mjesto u luci, Anibal je skinuo svoj bijeli šešir sa glave, držeći ga čvrsto u ruci da ga vjetar ne odnese, išao je sa broda i nakon mjesec dana napokon stupio na tlo otoka Trinidada gdje se osjećao sigurnim i zaštićenim, no prvi put nakon toliko godina provedenih na otoku, nije se tako osjećao, nego je imao osjećaj nesigurnosti, no to je prepisavao svom predugom boravku u Panami...

Ali vruć vjetar, pomiješan sa jakim dimom vatre, davali su ugljenasti miris zraka, a taj miris mu je stvarao velike probleme sa disanjem, ustvari morao se boriti za svaki uzdisaj koji bih udahnuo...

Gradonačnik Joaquin Marín je bio neprestano budan, otkada je vatrena stihija počela goriti prije dva dana u Tunapunu, no on nije mogao ništa, ama baš ništa učiniti protiv vatre koja je sve pred sobom gutala, sve što je mogao pružiti pokoju utjehe za građane i imao je obavezu obavijestiti Anibala o požaru koji je izbio, a to je učinio brzojavom...