Ogrlica sjećanja

48. Pečat sudbine

Amalia je gledala u Lorena koji ju je poput neke dlakave zvijeri onesvijestio sa nekom tvari s kojom je namirisao maramicu, a njegovu jednu ruku je osjetila i na svom vratu za kojeg ju je uhvatio sada sa svojim zvijerskim rukama...

Sada dok ga je promatrala kako drži za ruku njenu vjernu sluškinju Lupitu, ništa nije osjećala prema njemu pa čak ni strah koji bi u ovim trenutcima trebala, jer je znala da se druži sa Pedrom, a Pedro i Lucia su krivi za ono što joj se dogodilo prije malo više od godinu dana i da je Pedro unajmio Lorena i onih ljudi koji su ispaljivali iz zračnih pušaka strelice za uspavljivanje po njenoj obitelji i dobro im platio za taj posao, te su u njenim očima samo i jedino bili krivi njena sestra Lucia i njen dečko, a budući suprug Pedro, a Lorenu nije ništa zamjerala...

Loreno je bio tu samo poput žrtvenog jarca koji je obavio dio prljavog posla koji oni nisu mogli jer su morali biti na predstavi koju su joj pripremili na njezin najljepši dan u životu i u Svetoj crkvi i pretpostavljala je da su uživali u tom trenutku, trenutku sreće za njih...

Po Lorenovom pogledu je shvatila da ju nije prepoznao, a to je značilo da je još samo jedna osoba trebala povjerovati da je ona stvarno nijema Rosalia, a ne sama uskrsla Amalia, a to je bio najteži ispit za nju...

Poslijednjih dana Amalia se počela propitivati sve više svoje osjećaje prema Martinu jer i dalje nije bila sigurna je li ikada i voljela Martina ili voljela onu slatku iluziju slobode koju bi joj dao da se udala za njega, nije znala odgovoriti si na pitanje, ali vjerovala je kada ga vidi, znat će, srce će znati...

No jedno je sigurno znala da za Martina ne postoji druga žena osim nje same, Martin ju je istinski volio i znala je da će ju on voljeti do smrti...

Zato o Martinu i njenim osjećajima prema njemu ovisi njen povratak ili čak ostanak ovdje...

U ovom trenutku nije znala ništa, no danas je dan odluke, vidjet će ga i to će odlučiti sve, to će biti njen pečat sudbine...

Pogledala je u Lupitu koja je imala osmijeh unatoč svemu, držala je lijevu ruku na trbuhu, a desnu je ispreplela sa Lorenovim lijevom rukom...

Loreno je bio visok muškarca sa svojih 33 godine, imao je crnu podšišanu kosu i bio je vrlo pedantan u svom služenju, a više od 10 godina je bio Martinov vjerni sluga i dobar sluga, a nije bio ni fizički toliko loš, mada se Amaliji nikada nije sviđao njegov fizički izgled, no sada je promatrala i Lorena drugim očima i nije bio loš u crnoj košulji i plavim hlačama koje je odjenuo toga jutra, zapravo bio je zgodan...

Sva sreća, Loreno je imao oči samo za Lupitu s kojom je bio u vezi oko dvije godine, lijepo ih je bilo vidjeti kako se vole, no koliko god je bio žrtveni jarac Lucije i Pedra, imao je prste u Amalijinom nestanku i samim tim je zario Martinu nož u leđa, zario mu je nož ravno u srce, nož koji će u njegovom srcu krvariti do kraja njegova života...

Amalia je sada gledala u Lupitu, pitajući se zašto nosi dijete silovatelja i još je tako sretna zbog toga, možda je Loreno sterilan, pa sa njim ne može imati dijete, pa joj je ovo jedina prilika da postane majka, makar to dijete bilo i čin Paolovog pijanstva, čin nečasnog ponašanja prema bilo kojoj ženi, bila ona siromašna ili bogata...

No kako god bilo, ona će postati ujna za manje od devet mjeseci, ali to je dijete nikada neće upoznati jer će ona biti tek neka Amalia koja se nekad davno slučajno vjenčanica zapalila u štali i postala prah koji je odletio daleko u smjeru vjetra i iščežnuo u letu posuvši livade ili čak i mora svojim prahom, tako će i ona sama kada bude odlazila odavde samo nestati poput toga praha i uputiti se prema svom novom domu...

A sada je čula Lupitu koja je sva zbunjena njenom naglom reakcijom povlačenja ruke prema sebi, pitala: Rosalia, što nije u redu?...

Loreno je sada drugom rukom dodirnuo svoju ruku i rekao: O Bože mili, Lupita, pa hladna mi je ruka, a Rosalia se digla iz vrućeg gospodarevog zagrljaja, pa naravno da joj je hladna moja ruka...