Ogrlica sjećanja

50. Odlazak sa imanja svoje prošlosti

Mjesec dana kasnije:

Na imanju San Carlos je početak kolovoza već počeo pokazivati svu svoju raskoš, na livadi su se rasuli i rascvjetali gladioli, pelargoniji, ljiljani i tratinčice poput neke čarobnih domine i stvarali jedan predivan mozaik, sunce je pržilo poput žive žeravice, a vedro plavo nebo se presijavalo poput dragog kamena...

Tog jutra je ulazila poštanska kočija na imanje dok je grofska obitelj Martinez i Anibal doručkovali svoj uvijek raskošni doručak koji se ovoga jutra sastojao od jaja Benedikt koji se pravio na Octavijev omiljen način, a to je da dvije polovice engleskog muffina, a svaki je preliven kanadskom slaninom, poširanim jajetom i holandaisom umakom, a u čašama su bilo bijelo vino od vinarije La Rochelle...

Octavio: Gospodine Pinada, uživate li u doručku?... Anibal: Grofe, naravno da uživam, vaše sluškinje izvrsno spremaju obroke... Octavio: A vino, je li Vam odgovara?...

Anibal je bio i vrhunski enolog, tu zanimljivu vještinu ga je naučio isto njegov učitelj Josep Márquez, te je on sada odlučio posegnuti za vinom da svom domaćinu udovolji, odloživši na tanjur nož i vilicu koje je upotrijebljao za vrijeme jela, te je uzeo čašu sa vinom i rekao: Grofe, oprostite, vino još nisam ni probao, ali evo u čast Vama ću nazdraviti Vama i vašoj obitelji što ste tako dobri domaćini... Octavio se tome blago nasmijao...

Anibal je lagano zavrtio vino po čaši, polako zatvorio oči, te prinio čašu nosu, pomirisao vino i počeo govoriti: Osjećam miris badema i zrele kruške... Anibal je prinio čašu usnama i malo je ispio, te mu je na jezik izlio predivan okus zrele kruške i bademom, te je rekao: Uz zrelu krušku i badema, osjećam i notu vanilije i karamele sa tragovima hrasta što se izvrsno sljubljuje sa hranom koju danas imamo za doručak...

Sada je otvorio oči i odložio čašu na stol, te mu je Octavio rekao: Gospodine Pinada, tu Vašu vještinu nismo vidjeli u proteklih mjesec dana, no vino ste izvrsno opisali i okusom i mirisom, a znate li koliko je staro?...

Anibal je ponovo primio vilicu i nož, te je rekao: Grofe, po okusu rekao bih da je staro možda pet ili šest godina?... Octavio: Gospodine Pinada, niste ni približno pogodili, ovo vino stoji već 30 godina jer sam ga kupio na dan Amalijinog rođenja i htjeli smo ga otvoriti za njeno vjenčanje, no znamo kako je to završilo...

Amalia koja je mirno stajala malo dalje od Anibalove stolice i dalje se pravila nijema i vjerno služila Anibala, iako je to kako su dani prolazili bilo sve teže i teže podnijeti tu svoju šutnju...

No Anibalova prisutnost i osjećaj povjerenja u njega ju je tjerala da nastavi šutjeti, bila je uvjerena da će ubrzo reći da odlaze odavde i to će biti kraj svega ovoga...

Renate i Helene su bile malo dalje od nje, te su i one mirno stajale, dok je Elena stajala u predsoblju i nije ulazila u blagovaonicu jer je bio dan dolaska jedne posebne poštanske kočije koju je ona nestrpljivo čekala jer je kočijaš bio njena tajna ljubav...

A što se tiče garderobe, Amalia se odjevala stare tri odore svih ovih mjesec dana i nije se htjela odvojiti od svojih japankih, iako je to Octaviju bila neprimjerena obuća za stajati pred njime, no koliko god ju je Anibal u sobi nagovarao da obuče ravne cipele, ona mu je samo odmahivala glavom i nastavila obuvati svoje japanke, pa je na kraju odustao i pustio ju neka obuva i nosi ono u čemu se osjeća udobno...

No u Amalia se počeo buditi novi osjećaj koji do sada nikad nije osjetila ni sa samim Martinom u kojeg je ipak nešto osjetila dok je bila u njegovom zagrljaju, no ovaj novi osjećaj je na sve to bacao ogromnu sjenu jer su to bili leptirići u trbuhu, to je bio osjećaj o kojem je samo čitati u knjigama, no nikada ih nije doživjela, no sada bi joj oni poletjeli u trbuhu kada god bi je Anibal dotaknuo...