Ogrlica sjećanja

52. Anibalov izlet u raj

U međuvremenu u gorućoj štali:

Anibal je ležao na leđima pritisnut gorućom gredom koja je pala na njega, točnije na njegovu lijevu ruku i nogu, no iako ga je lijeva ruka i noga jako pekla zbog goruće grede, nije ispuštao nikakav zvuk jer je već navikao na veliku bol koju mu je vatra nanosila...

Premda se u nekoliko navrata pokušao osloboditi grede sa sebe, to mu nije polazilo za rukom jer mu je greda zbog toga pravila još veće opekline na ruci i nozi i sve mu više dogorijevala bijelo odjelo kako se pokušavao osloboditi, no nije bilo pomoći, pa je od toga odustao i prihvatio svoju sudbinu, a to je da će ga ovaj put vatra ubiti...

Nije se mogao izvući ispod nje, a ni dotaći je da ju digne, no ni to ne bih pomoglo jer je greda bila preteška, nije ga boljelo što mu vatra prodire gotovo do samih vena jer je imao preveliku toleranciju na bol, naučio je kroz djetinstvo i mladost da u tišini preboli svoju bol, makar je to sada značilo smrt za njega...

Gledajući vatru oko sebe, ležeći sada mirno, još se borio uzdisati poslijednje daške kisika, pomiješanim sa ogromnom količinom dima koji je gutao u svoja pluća...

Odlučio je da neće više gledati smrti u oči, nego će pokušati zaspati i tako umrijeti jer do jutra ga neće biti...

Prije nego što je zatvorio oči i dopustio da ga živog vatra proguta jer je to jedino u ovom trenutku mogao, pustio je najtišu suzu i dok ga je u grlu već jako gušilo okus dima, uspio je prošaptati zadnju riječ na svojim usnama: Amalia...

S tom rječju na usnama je Anibal zatvorio oči i vidio njeno lice, lice svog anđela kojeg je volio svim srcem koje se sada polako gasilo, vidio je Amalijino lice u plamenu koji je gledao zatvorenih očiju, to lice mu se smijalo, gotovo je mogao čuti kako se smije, no znao je da je to plod njegove mašte, ali bilo mu je drago što ju vidi prije nego što izdahne...

Anibal je sada polako utonuo u duboki san jer ga je opijao silnim dim oko njega, a u tim trenutcima su mu stali otkucaji srca i izgubio je i najmanji dah iz svojih pluća, no po njegovu čistu dušu umjesto smrti u crnom sa krampom u ruci, došla je žena u bijelom i sa velikim anđeoskim krilima, a ta žena je bila srednje životne dobi i uzela mu dušu u svoje naručje i odnijela ju u nebesa, a duša mu je još uvijek slatko spavala u njezinom naručju dok mu je tijelo još uvijek patilo u plamenu i pod gredom koja je na njemu sada počela gorijeti...

Nosila ga tiho, ne ispustivši ni riječ jer se bojala da ga ne probudi takvog milog i usnulog, dolepršala je do vrata raja i tu ga nježno spustila na oblak mekan poput pamuka, tako da je rukom napravio jastuk od mekog oblaka i samo nastavio spavati...

Žena je uvukla svoja anđeoska krila i ušla je kroz vrata raja koja je ostavila otvorena za njega, te se otišla sakriti iza zida jedne kućice jer je raj bio poput zemlje, samo je jedina razlika od zemlje, u raju nema umiranja i tamo živimo vječno i u raju nam nestaju sve rane i povrede koje smo za života dobili jer nam je duša čista pred Bogom...

Kada se žena sakrila, promatrala ga kako slatko spava, no osjećala je u duši ogromnu krivnju za ovo što mu je upravo učinila, no prošaputala je: Sine moj... To je naravno bila njegova majka Gabrijela, no kada je vidjela da se budi, otišla je jer se nije mogla suočiti s njim odmah...

Ubrzo se Anibal probudio iz dubokog sna i polako je otvorio još snene oči, te je odmah shvatio da se više ne nalazi u gorućoj štali, nego na nekom predivnom, ali mračnom mjestu...

Sada osjetivši kako sa lakoćom udiše svježi noćni zrak u pluća i da se može bez problema micati, shvatio je da se nalazi pred vratima raja koja su bila otvorena, no da je još bila noć, ali spoznaja da je mrtav i to ga je jako rastužilo jer je shvatio još jednu stvar, a to je da više nikad neće vidjeti, ni čuti glas od svoje Amaliju...