Ogrlica sjećanja

37. Zora na imanju San Paolo

Sutra ujutro:

Na imanju San Paolo:

Amalia se te noći probudila vrlo brzo nakon što je zaspala i onda joj nikako nije htio san na oči...

Ležeći na leđima svoga kreveta, pogledala je zidnom satu sa kukavicom, bilo je gotovo četiri sata i onda je pogledom na prozor je shvatila da je vani još mrak... Počela je misliti na Martina, je li ju zbilja još voli nakon malo više od godinu dana razvojenosti?, prema Anibalovim riječima stekla je dojam da ju voli, ali to je mogla biti i samo navika... Sada se i ona sebe pitala je li ga još voli i je li ga ikada istinski voljela ili ga je smatrala samo čuvarom koji ju je puštao katkad na slobodu kao pticu koja je bila zarobljena u zlatnom kavezu da se vine bar malo u vedro nebo...

Pokušala je definirati svoje prave osjećaje prema njemu, ali nije mogla jer je do samo prije nekoliko tjedana vjerovala da su svi smrtno stradali u pucnjavi, uključujući i njega...

Ali kako god da bilo, s Anibalom ide na imanje svoje prošlost kao njegova nijema sluškinja, Anibalu je, mada ni sama nije znala zašto, vjerovala kao nikome u životu do sada, srce joj je govorilo da će sve biti u redu kada bude tamo uz njega, ali bojala se, bojala da bi ju mogla izdati i najmanja riječ i rasplinuti joj snove u trenutku o povratku ovamo... A žarko se željela vratiti ovamo, ali je bila svjesna ako je itko tamo spomene, a Anibal kaže da ju redovito spominju, mogla bi se slomiti i progovoriti, a onda je ovom raju na zemlji i slobodi kraj...

Bit će ponovo zaključana u lance i okove, bit će u svojim teškim krinolinama, vodit će jedan dosadan život, još kada započne rat, otac Octavio će joj zabraniti uopće izlaske iz kuće, a onda će joj bit ponovo najbolje prijateljice knjige koje su joj pravile društvo i utapale tugu koju je nosila u srcu...

Ali odlučila je riskirati, jednostavno ih je morala vidjeti, ako se bilo što nepredviđeno dogodi, sama će snositi poslijedice svojih odluka, ide na sve ili ništa...

Amalia je čvrsto odlučila šutjeti, ma što se dogodilo ispred njenih očiju, iako se previše bojala da je i osjećaji ne izdaju...

Što god da je osjećala ili još osjeća prema Martinu, nije znala kako će reagirati kada ga vidi, nije znala hoće li ju njeno srce izdati ili možda njene suze...

Sada je razmišljala o cijelom Anibalovom planu koji joj on ni u pola nije rekao, na sve će pristati... A svaki djelić njenog tijela joj je govorio da ih mora ići vidjeti, makar kao plavokosa nijema sluškinja Rosalia...

Iako ih nikoga nije osjećala, možda zbog razloga koji joj je rekao sam Anibal da ih ne sjeća zato što nisu zapravo živi bez nje ili je možda stvarno Amalia umrla u njoj onoga dana kada ju je kupio Anibal na rasprodaji robova ili je razlog ležao u sasvim nečemu trećem, to nije mogla znati...

Sada kada je znala da su živi, osjećala je u dubini svoje duše kako je očajnički dozivaju, dozivaju njezin duh, ali zašto i što se sada tamo događa, nije mogla znati...

Sada je čula kukavicu kako ju je obavještavala da je tek četiri ujutro...

Amalia je sada pokušala ponovo odgonetnuti svoje prave osjećaje prema Martinu, ali nije joj uspjevalo jer su joj misli bježale prema Anibalu...

Nočas su bili sasvim sami u njegovoj sobi u kasne noćne sate, mogao joj je učiniti svašta, ali nije, nije ju ni dotaknuo osim po kosi... Na neki čudan način je Amalia stekla dojam da ju poštuje kao ženu i osobu, nije znala sebi objasniti zašto, ali Anibal ju je od prvog trenutka poštovao...

Iako nije stvarno bila tu, odjednom je sada Amalia ponovo osjetila onu Anibalovu ruku na svojoj kosi, bila joj je tako stvarna, da je ponovo zadrhtala cijelim svojim bićem od toga nježnog dodira koji ju je umirio i više nego što je toga bila svjesna...