Ogrlica sjećanja

3. Amalijin san o Martinu

Amalia se sada spustila na svoj krevet i legla, te gledajući u ogrlicu, pitala se u svojim mislima: Majko, Oče, trebam li se vratiti, suočiti sa istinom koja je nadasve bolna, trebam li preuzeti vladarsko mjesto i ponovo zavladati cijelom Pananom?... Ali odgovora nije bilo, samo ju je „slušao" glasni gramofon koji se čuo iz gospodareve kuće do kućica za poslugu... Gledajući ogrlicu i slušajući glazbu iz gramofona, nije mogla zaspati do neka doba noći... A kada je napokon glazba prestala i Amalia zaspala u gluho doba noći sa svojom bisernom ogrlicom u ruci, sanjala je po prvi put svoj prvi susret sa Martinom do svojih zaruka...

Taj je susret bio prije više od dvije godine:

U Panami, u siječnju 1808, između dva imanja San Carlos i San Pedro, ta dva imanja je dijelila jedna velika livada, Amalia je išla toga dana u šetnju livadu, obukla je bijelu haljinu, na glavi je imala bijeli šeširić na vezanje, svilene rukavice, malom torbicom i bijeli kišobrančić, a na nogama je imala bijele čizme na vezanje koje su dosezale do iznad koljena... Pošto joj je toga dana glava bila negdje u oblacima, sudarila se sa Martinom i ispao joj je iz ruke kišobrančić, Martin se sagnuo da ga dohvati, ali i to je isto učinila Amalija, ruke su im se dotakle, te je Martin rekao: Oprostite, gospođice... Onda je pogledao u Amaliju, a ona je tek tad okrenula glavu prema njemu i rekla: Nema veze, gospodine... Martin je zadržao pogled na njoj i ona je isto gledala u njegove oči, tada su se razišli, nisu si rekli ni imena... Bio je to do tada najlijepši dan Amalijinog života, strancu nije znala ime, ali bio je odjeven kao neki vitez, Martin je toga dana bio odjeven u crnu odoru sa zlatnim gumbima, Amalia to neće nikada zaboraviti... Taj joj je stranac osvojio srce, Amalia je svakoga idućeg dana išla na tu livadu, sjedila na travi sa knjigom u ruci i čekala stranac dođe... No nije trebala dugo čekati, već treći dan se pojavio stranac, te su se napokon i upoznali... Martin: Gospo, ja sam Martin Luque, neki me oslovljaju i kao Vojvoda od San Pedra, ali ja se ne osjećam tako, a Vi ste?... Amalia: Čast mi je Vas upoznati, ja sam Amalia Martinez... Martin joj se odmah naklonio i rekao: Oh grofice, oprostite mi na nemaru neki dan... Amalia se sada zacrvenila i rekla: Grofica je moja mama, ja sam joj samo kćer, nema potrebe da mi se klanjate i ja sam kriva za ono što se dogodilo sa mojim kišobrančićem, razmislila sam se, pa sam se zaletila u Vas, molim Vas, hoćemo li biti na ti?... Martin se uspravio, te joj rekao: Naravno, kako god ti želiš, što to čitaš?... Amalia i Martin su se spustili na travu gdje su sjedili, te mu Amalija odgovorila: Čitam knjigu od moje najdraže autorice Jane Austen, sada po ne znam koji put čitam njenu knjigu „Emma"... Isprva su bili prijatelji koji su se mjesecima sastajali na toj livadi, čitali su jednom drugom omiljene knjige i pisce, pričali su o svemu i svačemu... Ta livada im je postala utočište od stalnog vladanja Pananom, dok Martin nije odlučio da joj izjavi ljubav i isprosi Amalijinu ruku pred Grofom i Groficom... Te lipanjske večeri, na imanju San Carlos se pripremio najveća gozba ikad priređena na imanju San Carlos, svi su se dotjerali i sjeli objedovati... Nakon objeda, Grof Octavio reče: Moja Amalia, zjenica oka moga, rekla mi je da me hoćete nešto pitati, Vojvodo od San Pedra, pa izvolite... Martin je ustao sa stolice, uspravio se, stavio lijevu ruku iza leđa i počeo govoriti: Da, Grofe, htio bih od Vas zatražiti ruku Vaše miljenice, mogu li je dobiti?... Kada je to rekao, Luciji je postalo slabo, te je rekla: Oče, mogu li ustati od stola?, meni stvarno nije dobro... Octavio: Ali Vojvoda ti upravo prosi sestru... Lucija: Oče, znam to, ali meni stvarno nije dobro, molim Vas mogu li od stola?... Octavio: Kćeri, možeš, ali neka te netko otprati... Lucija koja je već imala dečka Pedra za kojeg usput nitko nije bilo ni najmanje briga, a ni za nju samu, samo je važna Amalia i sve oko nje.... Lucija je sada Pedra uštipnula za hlače da se digne, i Pedro se digao i rekao: Grofe, s Vašim dopuštenjem, ja ću Luciju otpratiti i ostati s njom dok joj ne bude bolje?... Octavio: Pedro, naravno da dopuštam... Tako je Pedro uhvatio Luciju za ruku i izašli su iz blagovaonice i ušli su u salon gdje se gostilo sa najfinijim vinima, te je sada Lucija pustila ruku i otišla slušati na velika vrata blagavaonice, čula je kako Octavio govori Martinu: Vojvodo, oprostite zbog moje druge kćeri, osjetljiva je... Martin: Sve je u redu, mogu li ja nastaviti sa prošnjom Vašem kćeri Amalije?... Octavio: Oh naravno, samo nastavite... Martin: Došao sam ovdje večeras da ju isprosim njenu ruku jer je volim više od života, čuvat ću ju od svih nedaća koje nas snaći dok nas smrt rastavi, s Vašim dopuštenjem bi ju zaprosio?... Octavio: Naravno, samo naprijed... Martin nije kleknuo jer to u grofova nije običaj, već je samo izvadio prsten i gledajući u Amaliju koja je sjedila pored njega, rekao: Amalia Martinez, volim te svim srcem, hoćeš li udati za mene?... Amalia se digla, poljubila i rekla: Hoću, voljeni moj Martine... Martin joj je stavio prsten, te se sada digao Octavio, Carolina, Paolo i svi su digli svoj čašu sa pjenušcem u zrak, te je Octavio rekao: Živjeli Vi nama djeco naša, a vi Vojvodo, dobro došli u obitelj Martinez, vjenčanje za godinu dana, može?... Martin i Amalia se pogledaše i u jedan glas kažu: Može... Lucija je već hodala gore do dolje po salonu, Pedra je već izluđivala tim hodanjem, te je rekao: Ljubavi, što je?... Lucia: Za godinu dana trebamo nekako maknuti Amaliju jer će oni pokupiti titule kneza i kneginje, a tu titulu želim ja... Pedro: Ali kako, dušo?... Lucia: Trebamo plan i to dobar...

Amaliji je sada ispala ogrlica iz ruke, te se probudila zbog tog treska ogrlice na pod i vidjela prve zrake sunca, a to znači Amelia, odi na posao... Amalia se digla sa kreveta, te je pokupila ogrlicu sa poda i ponovo ju pažljivo zamotala u smotuljak i stavila ju natrag u ormarić... Za kraj snova je rekla: Volim te Martine, gdje god da si... I otišla raditi svoj posao...