Ogrlica sjećanja

Samo još jedna u nizu neprospanih noći (nedovršeno poglavlje), zašto? pišem vam

Prije tjedan dana;

U vojarni:

Tog jutra je bilo oblačno vrijeme, u zraku se osjećao miris kiše, no osjetio se i onaj neizbježni i jak miris baruta koji više nitko nije mogao podnositi izvan vojarne nakon samo 13 dana otkada je objavljen početak strašnog rata...

No kada bi se navečer umorni i iscrpljeni vraćali u vojarnu, katkad neki i sa krvavim majicama i kutama umrljane krvi srčanih junaka, taj miris baruta bi unosili u vojarnu, pa je i vojarna poprimila miris baruta ili kako su ga zvali, miris smrti, no svi su bili primorani priviknuti i raditi u tim uvjetima i udisati taj dim zbog kojeg se već svim doktorima ledio krv u žilama i samo zbrajali broj novih žrtava u ovom, možda i nepotrebnim ratom u kojem će se, pretpostavljali su, ugasiti živote oko milijun nevinih ljudi i njihove obitelji zauvijek zaviti u crno...

A miris kiše u zraku je donosio radost zbog malo čistijeg zraka, no i potencijalnu opasnost nove poplave u Paolovoj i Adelaidinoj ćeliji...

Paolove skupocjene kožne čizme su bile uništene drugi dan u poplavi ćelije jer nisu bile rađene za poplavu, već za toplo i suho mjesto poput njegov bivšeg doma u koji više, znao je, nije bio dobrodošao jer se ponovo usprotivio svom ocu u njegovoj, pomalo suludoj, ideji, da stavi stražu na njihova ulazna vrata jer je smatrao da je za to prerano za tako radikalne mjere...

A uostalom, on je bio vojnik i znao bi, kada bi to bilo potrebno, obraniti svoju obitelj, no njegov otac je to odbio jer mu trebaju profesionalni stražari, tako mu je, ni ne znajući, napravio veliku uslugu...

Čim je vidio da su se čizme počele raspadati od silne vode u kojoj su boravile nekoliko dana, Paolo ih je jednostavno odlučio baciti u smeće jer bi bilo neprikladno da ih ikome pokloni u takvom stanju...

Jako teške čizme je zamijenio jednostavnim i laganim opankama koje su mu poklonili drugi stanari vojarne, a kolege doktori iz drugih država sa kojima je radio danonoćno u poljskoj bolnici, s njim su podijelili svoju odjeću...

Paolo je napokon, unatoč strahoti zvanoj rat, mogao biti ono što je sanjao cijeli svoj život, a to je običan čovjek od krvi i mesa koji je itekako ranjiv i baviti se poslom koji je najviše volio...

Sada kada je Adelaida vidjela kako slatko spava na desnom boku na donjem krevetu, Adelaidi je bilo žao što ga je morala probuditi iz sna u koji je utonuo prije sat vremena jer je užasno slabo spavao, a kada bi i zaspao, vidio bi u snu sva ona beživotna tijela koja nije uspio taj dan spasiti, nego je samo mogao potvrditi smrt, a to bi ga odmah odvelo u noćnu moru iz koje bi se nakon nekoliko sekundi budio u znoju, pa ga je ona tješila blagim riječima i svojim mekanim poljubcima...

Sada mu je tiho prišla u svojim raspadnutim smeđim cipelama, te je kleknula pored kreveta i nježno je položila dlan svoje desne ruke na njegovu, te mu je tiho na uho prošaptala: Paolo, probudi se...

Samo je Bog znao da ga nije željela probuditi, pogotovo ne sada kada je napokon mirno zaspao, no nažalost su imali hitnu intervenciju ovdje u vojarni...

Adelaida ga je počela nježno milovati lijevom rukom po njegovoj trodnevnoj bradi koju je već zavoljela, te ga zaljubljeno gledala kako polako otvara svoje još snene tamnosmeđe oči u kojima je ona nalazila samo ljubav koju je imao za nju, no bila je svjesna da su te oči nosile i duboku tugu za svim ugaslim životama srčanih ratnika, no i za obitelji koju je ostavio iza sebe, tu svoju bol joj nije htio priznati, no ona ju je vidjela u njegovim očima jer ju je i sama imala, ali od razliku od njega, njena obitelj je bila miljama daleka i osjećala je da ju više nikad neće vidjeti jer ako rat i završi za nekoliko mjeseci za što su šanse bile minimalne, ona je svoj put odabrala onog dana kada je odlučila otići iz rodnog doma, a upravo je gledala svoju novu budućnost i bila je s njom više nego zadovoljna...