Ogrlica sjećanja

28. Umrijeti da bih živjela

Nakon 5 minuta:

Anibal je već bio budan od 7 sati, šetao se po livadi, pričao sa momcima koji su otišli raditi na polje, a i nekoliko puta ulazio u kuću za slugu i gledao cure kako spavaju svaka u svojoj sobi, ali nije zalazio u Amalijinu sobu, pa nije ni primjetio da je nema, ali ostale cure nije ih imao srce buditi jer su tako slatko spavale, sam si je neki sendvič složio i pojeo ga na travi livade... Sada su sve cure osim Amalije sjedile i jele svoj kasni doručak, te je Magdalena rekla: Gdje nam je to Amelia?, ona ne propušta doručak... Ana: Ne znam, nije je bilo u krevetu kada sam budila... Tea: Ne znam ni ja... Preostale dvije cure su samo odmahnivale glavom, a njihov doručak je prekinuo ulazak gospodara u kuhinju, na što su sve djevojke osim najnovije Carle ostale sjediti... Carla se digla sa stolice i naklonila mu se, te rekla: Gospodaru, kako Vam mogu pomoći?... Anibal se nasmijao, te je rekao: Dušo, sjedi i jedi u miru Božjem, najviše mi s tim možeš pomoći... Ovo dizanje s stolice i klanjanje njemu tijekom jela ili pri bilo kakvoj aktivnosti u kući za sluge je Anibal strogo zabranio jer su ipak u svojoj kući, ostale cure su to usvojile, ali Carla je bila nova i nije još usvojila neka pravila, ali sada ga je poslušala, te je ponovo sjela i nastavila jesti... Anibal: Samo sam vas htio obavijestiti da sam se vratio i da vam želim dobro jutro, a Ana, je li bilo sve u redu dok me nije bilo?... Ana: Gospodaru, sve je u redu kao i uvijek kada negdje odete... Anibal: Super, Ana, a gdje vam je Amelia, da nije bolesna?... Ana: Ne, nije bolesna, ali ne znamo gdje je, nije u krevetu, osim ako nije... Anibal: Ana, dovrši rečenicu, molim te... Ana se sjetila da bi Amalia mogla biti u Anibalovoj knjižnici, te je rekla: Ok, osim ako nije u Vašoj knjižnici, prije nekoliko dana sam ju poslala da ju očistiti i otkrila sam da voli čitati, pa možda je tamo... Anibal: Dobro, ionako ju nešto trebam, pa ju idem tamo potražiti, a vi polako jedite, dobar Vam tek i onda na posao... Anibal je izašao van i pohitao prema svojoj kući dok je već pržilo sunce u njega... Uletivši u kuću, iako je pri tome jako opterićivao nogu i štap mu je uvelike smetao, pohitao je prema svojoj velikoj knjižnici, došavši pred nju, vidio je da su vrata zatvorena, ali je ipak odlučio i provjeriti nije li ipak Amalia unutra... Anibal je tiho otvorio vrata knjižnice i vidio je na prvom katu kako sjedi na običnoj drvenoj stolici i u sivoj odori i čita naglas... Anibal se tiho poput pantere, došao do stepenica i počeo se sa štapom penjati, a sada je čuo Amaliju kako čita(kroz suze): " Previše ste plemeniti da se poigravate mnome." Amalia je začula Anibalov glas iza sebe koji je govorio: „...Ako su vaši osjećaji i sada onakvi kakvi su bili u travnju, odmah mi recite.".... Amalia je pogledala u knjigu i pročitala zadnju rečenicu citata, a Anibal je to napamet izgovorio, te su izgovorili u jedan glas: „Moji se osjećaji i želje nisu promijenili; no dovoljna je jedna vaša riječ da više nikad ne govorim o tom."... Amalia je ostala kao ukipljena sjediti na stolici, jedino što je napravila zagrlila je onu knjigu u ruci, te je nastavila plakati...

Nakon nekoliko minuta šutnje:

Amalia je još bila ukipljena na svojoj stolici, ali ga je pitala(kroz suze): Gospodaru, pročitali ste sve ove knjige?... Anibal je stajao malo dalje od nje, itekako je znao da Amalia očekuje onu ružnu vijest koju je sama vidjela, tj. koju su joj prezentirali kao istinu, zato je rekao: Da, a većinu i po nekoliko puta... Amalia je obrisala suze i rekla: Gospodaru, koji vam je najdraži autor?... Anibal: Imam ih više, jedna od njih je i ova koju upravo čvrsto družiš u naručju... Amalia: Jane Austen vam je jedan od najdražih autora?... Anibal: Da, obožavam njenu fiziolofiju života likova koji nakon mnogo problema, na kraju završe zajedno, znam napamet sve njene dosadašnje objavljene knjige, ali ipak volim ponovo posegnuti za njenim knjigama... Amalia: I ona je moja omiljena spisateljica i „Ponos i predrasude" su mi njeno omiljeno štivo, a danas sam se s njom i s knjigama došla pozdraviti i reći im zbogom zauvijek jer stari život ne mogu, ni smijem vratiti nego gospodaru, oprostite što vas zapitkujem, ali nikad vas nisam vidjela sa knjigom u ruci?... Anibal se nasmijao i rekao: Možda zato što čitam prije spavanja u krevetu ili tu kada imam vremena... Amalia: Ako smijem znati, gospodaru, kada ste se vratili?... Anibal: Nočas, bilo je kasno i vidio sam da spavate, pa vas nisam nikoga htio buditi nego Ama... Amalia ga je prekinula sa rečenicom: Oprostite što vas prekidamm gospodaru, ali molim vas, zovite me Amelia... Anibal: Dobro, Amelia, znaš dobro zašto sam išao u Panamu i prestanimo da pričamo o knjigama, dopusti mi da ti kažem ono što sam saznao u Panami... Amalia: Ajde više izgovorite to, brzo i bez prethodnog uvoda jer već znam sve što mi želite reći... Anibal: Ok, onda idem ravno u glavu, svi su živi... Amalia je ustala sa stolice, pritom joj je knjiga pala na pod, napravila nekoliko koraka, te je ruke stavila na oči, počela plakati i rekla: Ne, vidjela sam ih mrtve, nitko se nije micao, pucali su u njih i na mjestu su bili mrtvi, lažete da su živi... Anibal: Zašto bi ti lagao da su živi?, najbolja si mi sluškinja u ovih godinu dana koju sam kupio, koja se nikad nije požalila na ništa, iako je to po prvi put sama učinila... Amalia(kroz suze): Ne znam, ali znam što sam vidjela, oči me nisu prevarile nikad... Anibal: Toga dana si vidjela ono što su ti priredili da vidiš, tj. ono što su željeli da vidiš, Amalia, to je bila jedna velika predstava... Amalia je sada bilo svejedno kako ju Anibal zove, samo je htjela čuti istinu i zato je rekla(kroz suze): Ne razumijem, to je bila predstava?, ali ja nisam nikome učinila ništa nažao... Anibal: Sada hoćeš cijelu priču, Amalia?... Amalia(kroz suze): Hoću, hoću, nego je li živ Martin?... Anibal: Amalia, svi su živi, uključujući i tvoga Martina, nego mogu li početi sa pričom koju mi je tvoj brat ispričao dok smo bili nasamo?... Amalia(kroz suze): Da, da... Amalia ga još nije pogledala, a Anibal je počeo pričati: Tvoj brat Paolo mi je rekao da ih je netko ustrelio sa strelicama za spavanje, Amalia, to su bile zračne puške sa strelicama za spavanje, nitko nije bio mrtav, samo su zaspali dubokim snom... Amalia(kroz suze): Ali zašto me nisu tražili onda kada su se probudili?, sigurno bi me našli... Anibal: Stvar je u tome što su nakon pola sata kada su se probudili, nakon što su sve otkazali, povjerovali su pogrešnim osobama koja te kao išla tražiti i rekla da si kao oteta, a sutra ujutro i neprospavane noći i pune straha su od te jedne osobe primili najgoru moguću vijest... Amalia(kroz suze): Dobro, koju vijest, zašto me nisu nastavili tražiti?... Anibal: Ne znam kako bi ti ovo rekao, ali ta osoba im je rekla da si izgorila u štali zajedno sa vjenčanicom i kao dokaz donijela spaljenu tkaninu sa tvoje vjenčanice, Amalia, obostrano ste prevareni, predstava koja je planirana tjednima, mjesecima ili godinama je uspjela, i ti i oni su povjerovali da je ona suprotna strana mrtva, ali ustvari nije tako, živi ste i ti i oni... Amalia se sada okrenula prema njemu i pitala(kroz suze): Što se dogodilo s Vama, gospodaru?... Anibal: Znaš Zeusa, plašljiv je, jadan se prepao štakora na putu do Paname, pa me tvoj brat odmah pregledao, imam prijelom zgloba, pa mi je dao štap da se mogu kretati, a ondje gdje si izgorila, kada god mu obaveze i posao to dozvoljavaju, on često dođe i isplače se, propriča sa tobom, a onda se kada se vrati na imanje pravi se jakim, pogotovo zbog vaše majke kojoj svaki dan daje inekcije za smirenje, a i vašem ocu je primio teško tvoju smrt, vjeruj mi, prvi dan kada sam došao, sa suzama u očima su pričali o tebi, vjeruj mi da te oni nikad neće preboljeti... Amalia je sada obrisala suze i rekla: Paolo, što je s njim?, je li se preselio u selo?... Anibal: Na toj zelenoj površini gdje si navodno izgorila, pitao sam ga hipoteksi što bi ti rekao da si živa, rekao bi ti da je vrijeme stalo onoga dana kada si ih napustila za cijelu obitelj, da je volimo svim srcem i da sam poduzeo neke drastične mjere koje nisu prihvaćene kod oca... Amalia: Drastične mjere, što je učinio?... Anibal: Moram ti reći da si mu onda dala krila da priopći ocu da želi studirati medicinu, ali rekao mi je i to da je sav teret prijestoljonaslijednika pao na tvoja leđa... Amalia: Upravo tako, zamislite 14-godišnjakinju koja je znala da će jednog dana preuzeti vladavinu svoga oca jer joj se brat odrekao titule da bi ostvario svoj san o medicini, nego što je učinio?, kakve su to drastične mjere?... Anibal: Kao prvo, tvoja sestra Lucija se udaje za tri mjeseca za Pedra, došao sam im na prošnju, a kao drugo htio je povratak titule, zna da se mora odreći svoga poziva, ali sve se promijenilo nakon što si ti poginula, gledajući Vašu sestru Luciju koja im svaki dan pravi novi cirkus, odlučio je razgovarati o tome na tvoju godišnjicu navodne smrti, ali vaš otac je samo rekao „Nađi djevojku, pa ću onda samo razmisliti da ti vratim tu titulu"... Amalia: Lucia se udaje?, ali korota nam je dvije godine, a i Paolo bi bolje bilo da se odselio na selo... Anibal: Znam, znam, ali to nije sve, tu iznenađenjima nije kraj... Amalia: Gospodaru,govorite sve što znate... Anibal: Tvoja sestra Lucia je izjavila da ju je Pedro obešćastio i da je trudna, pa je tvoj otac morao proglasiti hitno vjenčanje, a Paolo ju je pregledao i naišao je na čudne ožiljke na njenoj maternici i otišao je u selo i saznao je nešto šokantno o njoj, a to je da je imala 15 i više pobačaja u ovih 10 godina što je dokaz kako nije nevina... Amalia se prekrstila, a Anibal je nastavio pričati: Paolo se nije odselio sa imanja i sumnja da će to ikad moći kada Panamom tvoja sestra Lucija, on će je morati nadzirati... Amalia: O jadni moj brat, a Martin, je li se oženio?... Anibal je odmahnuo glavom i rekao: Nije se oženio, niti će se oženiti, dolazi svaki dan kod tvojih da im bude utjeha, kao i oni njemu, a onoga dana kada mu je rečeno da si mrtva, zakleo se da se neće više nikad ženiti i na desnoj ruci mu je vaš vjenčani prsten i za to se zakleo pred Bogom da će sa tim prstenom i umrijeti... Amalia: Još samo nešto, znate li tko mi je ovo sve učinio?... Anibal je polako klimnuo glavom i rekao: Nisam siguran, nemam pravih dokaza, ali morat ćeš mi vjerovati na riječ, to su tvoja sestra Lucia i njen budući muž Pedro... Amalia: Nemam vam ne vjerovati jer znam za što je sve sposobna, a Pedro je njena marioneta s kojom ona upravlja, Pedro je dobar čovjek i žao mi ga je, ali vjerovali ili ne, zahvalna sam im i učinili su mi uslugu s ovim svim što su mi učinili, samo mi je žao što nisam mogla povesti Martina, ali što je, tu je... Anibal je bio malo u šoku, pa je rekao: Ali tvoja kobila Anabella te čeka... Amalia: Nisu je uspavali?.. Anibal: Ne, nisu imali srca ubiti još nešto što je bilo tvoje, dovoljno im je svaki dan vidjeti Martinovo tužno lice i znati da je i on ubijen kada i ti, odlučili su da će ju pustiti da umre prirodno smrću, a oni će brinuti o Anabelli kako bi se i ti brinula za nju... Amalia: Moram razmisliti hoću li se vratiti, ne mogu to odlučiti ovako vruće glave... Anibal: Ostaješ tu nakon svega ovoga što sam ti rekao?... Amalia: Da, ovo mi je sve svježe i moram razmisliti o svemu što i kako dalje, ostajem ovdje do daljnjeg, ako ne i zauvijek jer ovdje sam našla svoj mir, nisam više zatočnica u vlastitoj kući, nisam više pod staklenim zvonom, mogu biti slobodna, doživjeti avanture i mnoge još pustolovine o kojima sam samo sanjala i čitala u ovim knjigama, vi nemate pojma kako je to biti zatočen i sanjati o nečemu što je bilo nedostižno za mene i sada napokon mogu slobodno disati i osjetiti slobodu... Ali Anibal je taj osjećaj dobro poznavao, sada su ga na trenutak zaboljeli stari ožiljci od biča jer je nakon bičevanja završavao u samici bez vode i hrane na tri dana, a svježe rane na leđima su samo krvarile... Sada je samo teško uzdahnuo kada se sjetio toga na trenutak... Sve je više shvaćao da osobu koju gleda, sve sličnija njemu samome...

Anibal je nastavio govoriti: Amalia, ali rat će, rat... Amalia je sada okrenula leđima od njega, prekrižala ruke i rekla mu: Ne bojim se okrvaviti ruke u ratu i to će biti jedna pustolovina... Anibal: Amalia, i ja ću u rat, a vi sluškinje će te biti nezaštićene, ali ti imaš obitelj koja će te štiti od tih strahota... Amalia: Vi ste postali moja obitelj i rat ću prihvatiti kao još jednu pustolovinu i bit ću medicinska sestra u ratu i ne bojim se okrvaviti ruke u ratu, ako još nekome mogu spasiti život, još bolje... Anibal: Amalia, poslušaj me, idu u rat i Pedro i Martin za kojeg sam vidio i čuo da za njega više ne postoji život, on slobodno može umrijeti na bojišnici jer on ne živi bez tebe... Amalia nije ništa rekla, samo je ponovo počela plakati, te mu je rekla: Hvala Vam što im niste rekli da sam živa... Anibal: Nema na čemu, bilo je dosta teško šutjeti o tvojoj prisustvu, ali odlučio sam da prvo razgovaram sa tobom... Amalia(kroz suze): Možda je tako najbolje, umrla sam da bih živjela... Anibal joj je sada prišao, primio je nježno za lijevo rame i rekao: Zar ozbiljno razmišljaš da ostaneš ovdje zauvijek?... Amalia(kroz suze): Da, ne, ne znam, dajte mi vremena, sada su mi pomiješane sve emocije, ne znam što bi trebala osjećati, misliti, jednostavno ne znam, prije godinu dana se srušio sav moj svijet u trenutku, vidjela sam smrt svojih voljenih na moj dan, najsretniji dan, a onda u drugom trenutku idem za vama u novi život dok se ne sjećam ničega što se događalo između toga i taj novi život sam izgradila na spomen onog starog života, onog kojeg više ne postoji, a sada vi dolazite i kažete da smo obostrano prevareni, kako bi se trebala osjećati i što misliti, ne znam, stvarno ne znam... Anibal: Mogu li te zagrliti?... Amalia se ponovo okrenula prema njemu, opustila ruke i klimnula glavom, a Anibal je pustio štap koji je pao na pod i čvrsto zagrlio Amaliju koja je sada drhtala i plakala u njegovom naručju kao nekad u Martinovom, te mu je rekla: Ali zašto ih ne osjećam da su živi, u srcu bi trebala osjećati da su živi, ali ne osjećam nikoga od njih, a pogotovo ne Martina?... Anibalu je srce ludo udaralo dok je Amaliju držao čvrsto u svom zagrljaju, iako nije znao shvaćao zašto, poželio je da je nikad više ne pusti iz svog zagrljaja, a ona je sva drhtala u njegovom naručju... Anibal: Ne osjećaš ih možda zato što nisu zapravo živi bez tebe, kuća im je pusta bez tebe, zrak koji udišu im je težak, sve im je teško, a i posluzi jako nedostaješ... Oboje su se sada odmaknuli jednog od drugog, te mu je sada Amalia podigla štap koji je pao na pod i dala mu ga sa riječima(kroz suze): Možda ste upravu, predugo sam živjela u uvjerenju da je ubojstvo bilo stvarno, nego evo vam vaš štap... Anibal se oslonio na štap, te je rekao: Ne moraš više raditi, Amalia... Amalia je obrisala suze i rekla: Ali želim raditi i dalje teške poslove i želim spavati sa curama u kući za sluge i molim Vas, curama ni riječ o ovome i od sada pa nadalje zovite me Amelia jer je možda ova nekoć divlja duša našla svoj mir i u utočište na ovom imanju i možda se nikada ne vrati na staro... Anibal: Amelia, ti si nevjerovatna žena... Amalia se naklonila Anibalu i rekla: Gospodaru, Vama sam na usluzi... Anibal je samo glavom klimnuo, ali je Amalia prepoznala da je to bio neki neprimjetni naklon za nju, te mu rekla: Molim Vas, nemojte to raditi, ponašajte se uobičajno... Anibal: Dobro, idem ja malo na zrak i u konjušnice kod Zeusa, pa se vidimo, Amelia... Amalia mu se osmijehnula kada je to čula, te mu rekla: Vidimo se gospodaru... Anibal je polako sišao niz stube i izašao iz svoje knjižnice... Amalia je podigla knjigu sa poda, sjela na stolicu i nastavila ju čitati jer je imala još samo nekoliko stranica za pročitati knjige...