Ogrlica sjećanja

58. Zar nakon svega ostaju samo...

Amalia se ponovo pridigla na klupicu i sjela na nju, te je sada čula Lupitin glas sa druge strane vrata: Gospo, evo me, mogu li ući?... Amalia: Lupita, samo uđi...

Dok je Lupita otvarala vrata i ulazila u Amalijinu sobu, razmišljala je što da joj reći jer je svaku riječ morala staviti na vagu zato što je ono što je ovdje vidjela i čula kao nijema Rosalia u ovom trenutku mogla zaboraviti, no na koliko će dugo morati zaboraviti, nije znala, mogla se samo nadati da će svima moći reći istinu, pravu istinu koja će, znala je, povrijediti i ražalostiti mnoge, ako ne i sve...

Ona istina, da ih je sve gledala u oči i šutjela dok su je oni dozivali i plakali za njom zato što su mislili da je mrtva, znala je da nitko od njih neće lako probaviti kada im jednog dana kaže cijelu pravu istinu gdje je bila i što je radila...

Naravno, bit će spremna snositi poslijedice nakon što im kaže istinu od onih najmanjih poput progona sa vlastitog imanja ili vlastite države, skidanje raznih prilegija koje je imala u vlastitoj državi, roditeljsko odricanje, do onih najvećih poput doživotnog zatvora, giljotine, vješala na glavnog trgu gdje će svi doći gledati kako je vješaju ili odrubljuju glavu, no svejedno što god da Octavio odluči napraviti s njom nakon što napokon progovori istinu, postat će još jedna mrlja u nizu na ugledu obitelji Martinez...

Gorka istina će možda postati ona slatka jer ako bude prognana iz svoje zemlje, imat će se gdje vratiti, barem se tome nadala, no očeva presuda je, znala je, mogla biti i ona smrtna, no bila je spremna na tu presudu jer se nije nikada bojala smrti, a pogotovo sada kada se bližio rat gdje nitko nije znao što nosi dan, a što noć...

Sutrašnji dan za Amaliju nije više postojao, nego se samo utrkivala sa vremenom za koje nije znala kada će stati i početi ono vrijeme rata gdje će biti sasvim nemoćna zaustaviti neizbježno, a to je da joj u dva limena lijesa ne donesu dva njena najvažnija muškarca u životu, no ona je bila neustrašiva i imala je lavlje srce koje je kucalo u njoj i bilo se u stanju boriti do zadnje kapi krvi...

Sada je ponovo pomislila na krvavi rat gdje nitko, ama baš nitko neće biti siguran u tom ratu, bilo da su to djeca, žene ili muškarci, bili bogati ili siromašni, u ratu će biti svi jednaki i djeliti će poslijednje korice kruha...

Amalia se trgnula iz tih misli kada je pored sebe čula Lupitu kako joj je govorila: Gospo, kada mi je Helena rekla da ste živi i dođem u Vašu sobu jer da me trebate, ja nisam mogla vjerovati da ste živi jer smo svi bili neutješni za Vama... Amalia se nasmijala, te joj je rekla: Lupita, ni sama ne mogu vjerovati da ste svi vi živi, no čim sam se sjetila svega prije tjedan dana u samostanu, ja sam se morala vratiti jer mi je dužnost

zavladati Panamom kao jedina živuća naslijednica...

Amalia je ove zadnje riječi izgovorila sa velikom knedlom u grlu jer joj je riječ „zavladati" značila doživotni zatvor, a ovoga trenutka je odlučila pratiti Lupitin govor, pa joj reći hrpu laži koje će ponavljati iz dana u dan dok ne odluči da je vrijeme za istinu, a dotada će Anibala i njegovo imanje nositi u mislima jer tu nitko ne može ući, a ako bude sreće, možda ga i vidi, makar se tome više nije nadala...

Lupita: Gospo, gosp...knez Pedro je rekao da ste Vi izgorili u požaru kojeg je zahvatio štalu... Amalia: Lupita, pa vidiš da nisam izgorila u tom požaru, zapravo sam pobjegla prije požara, no nisam znala gdje sam, pa sam se popela na planinu da vidim gdje mi je dom, ali pala sam niz stijenu i izgubila sam svijest, a slijedećeg čega se sjećam jest da se budim u krevetu uz časnu sestru... Lupita: Ali kako, ja još ne vjerujem svojim očima, no u samostanu ste bili ovih godinu i tri mjeseca?...

Lupita je kao i uvijek bila luckasta, no oduvijek je znala gdje joj je mjesto u kući, a to što se još kao djevojčica zaljubila u Paola, to je bio njen slatki grijeh za koji je Amalia znala, a znao je i to sam Paolo jer njeni zaljubljeni pogledi prema njemu su tada govorili više od tisuću riječi, no očito Octavio, Lucija i Carolina to nisu primjećivali...