Ogrlica sjećanja

5. Lucijina predstava i njena tajna

Prije nego što li je ušla u sobu, Lucia je pozvala zvonom sluškinju Elenu koju je prisvojila kao svoju, a zapravo su bili obiteljski svi koji su im služili... Elena je došla, isto je bila u crnom kao i svi koji su im služili ovih godinu dana, jednako su Amaliju voljeli kao i njena obitelj... Elena se naklonila i rekla: Gospodarice, što me trebate?... Lucia: Hvala Bogu što me ne pitaš što sam odjenula u žuto i gdje si jutros bila?, zvonila sam da me odjeneš, a ti pitaj Boga gdje si bila i s kim, morala sam uzeti drugu sluškinju da me odjene... Elena: Gospo, otišla sam u kapelu zapaliti svijeću za Vašu sestru koje više nema i pomolila se za njenu dušu, a sada sam vam na raspolaganju i slušam Vaše zapovijedi... Lucia: Sveta Amalia, koliko još moram slušati o njoj?... Elena je samo šutila, a Lucia je tada otvorila vrata svoje sobe i rekla: Ulazi, trebam se presvući... Lucia je prva ušla, pa onda i Elena... Elena joj je otvorila vrata njenog ormara i rekla: Kakvu bih gospa danas htjela haljinu?... Lucia: Bilo koju, samo da je crna... Elena je izvadila jednu od crnih grofovski haljina i stavila ju na krevet pored Pedra koji je još spavao... Elena je došla do Lucije i počela svlačiti žutu grofovsku haljinu sa nje koju je netom obukla na nju neka od sluškinja dok je ona palila svijeću za pokojnu gospodaricu... Dok ju je Elena svlačila, Lucia se u mislima vratila na događaj koji je sama izrežirala;

Godinu dana ranije:

U štali, Lucia je gledala u Amaliju i rekla Pedru: Gdje je Loreno?... Pedro: Lucia, obavio je posao i otišao... Lucia: Odlično je on obavio posao, trebao je ovu moju sestru smaknuti, ali ne, on je uzeo novce i kukavički pobjegao, ostavio je tu onesvještenu... Pedro je izvadio pištolj i usmjerio ga prema Amaliji, te rekao: Evo to ja odmah mogu srediti... Lucia: Čekaj, kada bolje razmislim, to mi nije dovoljna osveta, ako je ubijemo, ona će biti anđeo u raju, a mi kada umremo gorjet ćemo u paklu, najbolja osveta će biti da je ti odvedeš na rasprodaju robova... Pedro je spremio pištolj, te rekao: Na rasprodaju robova, ovakvu i još sa tom bisernom ogrlicom, ti se šališ?... Lucia je sada prišla Amaliji i istrgla joj ogrlicu sa vrata, te rekla: Ne, dragi, ne šalim se uopće, uzmi neku odjeću iz robovske kuće i presvuci je i odvedi je na rasprodaju robova što dalje odavde, ali samo ju nemoj oštetiti, čuvat ćemo je za novog gospodara ako ju bude htio, a ja imam za tebe nešto bolje... Pedro: O da, nitko ne voli oštećenu robu, a što ćeš sa ogrlicom?... Lucia je sada stavila ogrlicu u Amalijene svezane ruke, a Amalija ju je stisla čvrsto, a Juan Diego je rekao: Jesi li ti luda?, hoćeš li da se probudi, i onda cijela predstava ode pa-pa, i uostalom zašto si joj dala bisernu ogrlicu?, može ju jednostavno prodati i vratiti se i vidjeti da je sve ono bila samo jedna obična predstava u tvojoj režiji... Lucia: Smiri se, ljubavi, kao prvo ovo je konjsko sredstvo za uspavljivanje, kao drugo nema šanse da se vrati jer se boji da nam ne nađe grobove i moja predstava je dobro odrađena, svi su odmah popadali u san od strelica u pištolju, a kao treće misliš stvarno da bih ju gospodar pustio da ode i kao četvrto dajem joj tu ogrlicu jer znam da će joj to biti jedina uspomena na sve što je imala jer se nikad više vratiti, a i novi gospodar će ju mučiti kao i sve druge robove, tako da neće ni pomišljati na ogrlicu, idem ja planirati naše vjenčanje... Lucia se okrenula i krenula van iz kućice, ali ju je Pedro zaustavio sa pitanjem: Zar ću sam ovo obavljati?... Lucia se okrenula i rekla: Pa ne moraš sam, dragi, pozovi si svog dragog prijatelja Lorena... Lucia mu je poslala rukom pusu i otišla iz kućice...

Elena ju je odjenula i rekla joj: Gospo, odjeveni ste.. Lucia joj je samo rekla: Idi, slobodna si... Elena je bez riječi otišla i zatvorila vrata za sobom... Lucia se da probudi Pedra jer joj je mrsko bilo buditi ga na fin način, zaderala: Pedro, probudi se!... Pedro se stresao iz dubokog sna i rekao: Je li to počeo rat, pa me zato tako budiš... Lucia: Nije rat, nego još gore od rata... Pedro se sada polako razbuđivao, te je rekao: Što ima gore od rata i zašto ti izgledaš kao neman?... Lucia: Izgledam kao neman već godinu dana, ali očito gospodin budući knez nije to primjetio jer pola dana samo spava, dobro, reci mi koji je danas dan?... Pedro je sada zijevnuo i rekao: Srijeda, zašto?... Lucia: Danas je dan godišnjice „smrti" Amaliji, nadam se da ju netko dobro tamo iskorištava i njeno tijelo, a da radi kao magarac i da ovo moje nemanstvo vrijedi truda i da ću uskoro biti mladenka u bijeloj vjenčanici... Pedro: Ali tvoji su rekli da se ne možeš udati prije negoli Amaliji budu dvije godine... Lucia se sada prisjetila toga razgovora sa roditeljima;

11 mjeseci ranije;

Lucia je šetala sa Carolinom i Octavijom, te im rekla: Ali zašto se ne smijem oženiti odmah?... Carolina: U koroti smo zbog tvoje sestre Amalije, sama si rekla da je poginula u onoj pucnjavi na njezin najsretniiji dan, tek je prošlo mjesec dana... Lucia: Moje sestre više nema, ali ja se sad hoću oženiti za Pedra... Carolina: Dušo, moramo poštovati neke običaje iz drevnih vremena, u koroti moramo biti bar dvije godine... Octavio: Carolina je u pravu, ne možemo te ženiti kad smo u koroti zbog naše Amalije, našeg sunca... Lucia: Ali oče, majko, želim Vam roditi naslijednika, molim Vas prekršite drevni običaj i udajte me za ljubav mog života... Carolina: Octavio, ljubavi moja, nije mi dobro, idemo sjesti tamo na klupu... Carolina i Octavio su otišli, a Lucia je od bijesa slomila svoj kišobrančić i rekla(bijesno): Ja sam bila u stanju uništiti svoje tijelo i ne znam koliko sati biti u teškim mukama da bi im donijela na svijet naslijednika, a i spavati sa onom svojom budalom od Pedra samo da me imenuju kneginjom, ali ne, oni žaluju za Amalijom sa anđeonskim licem... Lucia je pogledala nebo i sa bijesom rekla: Amalia gdje god da si, nadam se da patiš, da te gospodar iskorištava koliko god može, ali ja ću biti ta prva koja će se imenovati kneginja i ocu i majci roditi unuka...

Lucia se sada nečega sjetila, te je rekla: Kako sam glupa, pa naravno, znam kako ću ubrzati svoje vjenčanje... Pedro: Kako?... Lucia: Danas navečer počinjemo raditi na djetetu, kada budem trudna i jadna obeščanje i to prije braka od strane tebe, za mjesec dana će biti vjenčanje i postat ću kneginja, a ti knez... Pedro: Ma daj, molim te, nema šanse da ti napravim dijete prije braka, tvoji će me ubiti ako im obeščastim kćer prije braka... Lucia je sjela na krevet i rekla: A tko ti kaže da sam ja još uvijek nevina?... Pedru su stale oči, te je rekao: Tvoji to znaju?... Lucia se nasmijala i rekla mu: Naravno da ne znaju, to nitko živ ne zna, osim možda primalja koje su mi radile abortuse, ali nisam im rekla ni ime ni ništa, a i dobro sam im platila... Pedru su sada u potpunosti stale oči, te je rekao: Koliko si imala abortusa i vođenja ljubavi i s kim?... Lucia: Imala sam abortusa jedno najmanje deset, a vođenja ljubavi bezbroj i to sa našim privremenim robovima koji su dolazili i odlazili, ali ne brini se čim sam tebe upoznala, prestala sam svim tim... Pedro: Reci mi još samo nešto, sa koliko godina si izgubila nevinom?... Lucia: Sebi sam to poklonila za svoj 18 rođendan, a tada smo imali jednog zgodnog roba, zvao se Bruce, proveli smo se divno tu noć, a tebe sam upoznala prije dvije i pol godine, znači tad sam i prestala, trajalo je punih sedam i pol godina... Pedro se pokrio po glavi i rekao: Ženo draga, ja tebe više ne prepoznajem, prije deset godina si izgubila nevinost, i to mi tek sada kaže, daj mi nekoliko dana da to probavim... Elena je sada pokucala na vratima koja je maloprije otvorila i sa vrata rekla: Gospo, grof moli da se požurite... Lucia: Ok, evo nas brzo... Elena je ponovo zatvorila vrata, te je Lucia rekla: Dat ću ti nekoliko dana da to probaviš, a onda ćemo raditi na prinovi i već čujem svadbena zvona koja zvone za mene i tebe, a sada se diži, odjeni se i idemo odigrati predstavu...