Ogrlica sjećanja

21. U konjušnici

Nakon pola sata:

U konjušnici je bila Lucia koja je bila obučena za jahanje, imala je na sebi jahačko crno odjelo, u ruci bič i na nogama jahačke čizme... Upravo je stavljala sedlo na svoju bijelu kobilu Ofeliju, kad joj je došao Paolo, i to isto u jahačkoj odjeći, naslonio se na Ofelijin boks i ponovo stao u Luciju gledao prostrijeljavajućim pogledom svaki i najmanji njen pokret... Paolo je šutio sve dok mu se Lucia koja je čula i znala da je tu, nije prva obratila sa riječima: Ako misliš da si nevidljiv, varaš se... Paolo joj se napokon obratio i pitao: Gdje ideš?... Lucia: Idem malo razbistriti misli, moj zaručnik Pedro me uzrujao i jutros, ne znam gdje ću, malo ću jahati na svojoj ljepotici Ofeliji, a ti sa tim pogledom već me živčiraš od jučer od večere... Paolo: Pa bit ćeš buduća grofica, trebala bi ti sluga pokoran osedlati konja... Lucia: Ne znam jesi li zbilja glup ili se samo praviš, ali ti znaš da svi mi osedlavamo svoje konje sami... Paolo: Znam, ali ti si buduća grofica koja baš i ne voli raditi... Lucia se sada okrenula prema Paolu i rekla mu: A ti si kreten koji i dalje prati svaki moj pokret, zašto?... Paolo se sada pravio glup, te rekao: Pa što je loše u tome ako te gledam kako sama osedlavaš svoju kobilu?... Lucia: Cijelo večer i jutro me gledaš ovako, zaklela bi se da pogled može ubiti, bila bi mrtva osoba... Lucia je došla do njega i rekla: Hoćeš li ići za mnom i na jahanje i gledati me kako jašem jer vidim da si i ti u jahačkoj odjeći?... Paolo: Ne, ja i moj Olaf idemo malo u grad La Palma... Lucia: Hvala Bože, ali nemoj me više držati u neizvjesnosti, reci mi zašto me tako prostrijeljavajućki gledaš?... Paolo se sada zagledao duboko u Lucijine oči, htio je u tome trenutku sasuti joj sve, ali apsulutno sve u lice, ali onda je stao i dok je gledao duboko u njene oči, zapitao se što bi Amalia učinila da je sada na njegovom mjestu, bi li joj ona sve sasula u lice ili možda i ne bih...

Paolo je jako volio svoju mlađu sestru Amaliju, nije mogao reći da ne voli Luciju, ali on i Lucia su bili dva svijeta... Lucia je bila stvorena za ovo vrijeme, a Paolo i Amalia su bili ispred svoga vremena, nikada se nisu uklopili u ovo vrijeme, oboje su htjeli izgraditi neki svoj svijet bez protokola, bez slugu, bez titula, bez vladanja... Paolo je nekako i uspio izgraditi svoj svijet, iako su ga i dalje u selu zvali gospodine i klanjali su mu se, ali onda je sav teret titule pao na Amaliju koja nije mogla samo tako raširiti krila i otići kao u nju jer su svi vjerovali u nju osim Lucije koja je bila ljubomorna na sve što Amalia ima i trebala imati udajom za Martina... Amalia se ponašala prema svakom ljudskom i životinjskom biću kao da je zaslužio svu njenu pažnju, isto se ponašala prema Luciji s kojom je uvijek vodila prepirke radi gluposti, ali Amala je bila Amalia i uvijek joj u svemu prva popuštala... Amalia je živjela, putovala i proživljala pustolovine samo u svojim knjigama, dok je on živio i proživljao tijekom fakulteta, a i poslije je svaki dan kroz svoj posao doživljao svakodnevne pustolovine, sada se Paolo jedino nadao tamo gore gdje je sada da je sretna i da može doživjeti neku samo njoj znanu pustolovinu...

Paolo je mislio na sve to dok ga Lucia nije još jednom pitala: Zašto me tako gledaš?... Iako mu je i sada odzvanjala brojka njenih pobačaj, ali Paolo je ipak postupio kako bih Amalia postupila da je živa, te je na kraju rekao: Ništa, htio sam ti čestitati na zaruku i što ćeš postati uskoro kneginja... Lucia ga je sumnjičavo pogledala, ali je ipak rekla: Hvala ti, a kada ćeš ti odseliti sa imanja, rekao si da ćeš razgovarao sa ocem o nečemu, pretpostavljam povodom toga, jesi li i što je rekao?... Paolo Luciji nije rekao povodom čega je razgovarao s ocem, ali nije ni mogao jer ga je sutradan glava boljela, a nije ni dužan Luciji podnositi račune, sada se odmaknuo od nje i rekao: Jesam, ali otac ne pušta da odem, tako da me se nećeš tako lako riješiti... Sada ga je Lucia zagonetno pogledala, ali brzo je onda čula Zeusov rzaj, otišla do tog boksa, stala na dovoljnu udaljenost, te je Paola pitala: To je konj od našeg gosta?... Paolo: Jest, to je Zeus... Crni pastuh koji je gledao ravno u Luciju, imao je bijelu mrlju na čelu, Lucia ga je poželjela pomilovati, pa mu se pokušala približiti, ali Zeus je jako rzao i prepao ju, te je stala kao ukopana, a onda ga je Paolo oprezno pomilovao po glavi, te joj je rekao(kroz smiješak): Znaš da si jedva pripitomila i svoju Ofeliju... Lucia ga je pogledala ljutito, te mu je rekla: Što ti to treba značiti?... Paolo: To treba značiti da konj osjeti kao pas tko je dobar, a tko loš čovjek, a ti si jedva pripitomila svoju Ofeliju kada je došla prije 8 godina kod nas kao malo ždrijebe, jako te se bojala... Lucia: Moja kobila se mene nije bojala, a ti nisi još nikada imao curu, a baš me zanima kakva će ti biti sretnica ili možda sretnik... Paolo: Slušaj ti, nisam homoseksualac, to što je tebi nepojmljivo da sam se ja odrekao titule koju ćeš sada ti imati, zbog lječničkog poziva koji volim, ja svoj posao obožavam i borio sam se na medicinskom fakultetu da budem ravnopravan kao svi drugi, da me ne gledaju kao bivšeg prijestoljonaslijednika nego doktora i to sam uspio, a sretnica će ako dođe dobro je došla, ako ne ne, ja sam i ovako sretan...Lucia: Meni je nepojmljivo zašto ti imaš želju umrijeti sam?... Paolo je ovo prešutio jer nekim ljudima ne vrijedi objašnjavati ništa jer te ne shvaćaju, a Lucia je bila jedna od tih ljudi, ali joj je rekao protupitanjem: A meni je nepojmljivo kako se ti možeš udati za onog svog majmuna?... Lucia nije htjela više to slušati, već je na brzinu otišla do boksa njene Ofelije, stavila kacigu i uzjahala ju i bičem ju pokrenula, ali dok je izlazila iz konjušnice, još mu rekla: Pazi što govoriš o njemu, bit će šogor.. Prije nego što je Paolo uspio išta reći, Ofelia i Lucia su odjahale u nepoznatom smjeru... U tom trenutku je došao i Anibal u konjušnicu i vidio Paola kako mazi po grivi njegovog Zeusa i da ovaj uživa u tome... Kada je Anibal došao do njih, rekao je: Zeuse stari moj, tebe rijetko tko oduševi i da se daš maziti... Paolo: Zbilja?, pa pritomljen je, zar ne?... Anibal: Težak je sa osobama, rijetko tko ga oduševi, gospodine Martinez, a ovo je vjerovali ili ne, divlji konj, došao je sam k meni kada je bio ždrijebe, kada sam kupio svoje imanje, vidio sam ga prvo jutro kako pase travu na mojem imanju, odmah smo se sprijateljili, ne znam zašto, ali nije se htio rastati od mene, nisam ga nikad dresirao, jednom mi je sam dopustio da mu sjedem na leđa i tako sam ga počeo jahati, iako imam sada 10 konja, Zeus će mi biti i ostati nešto posebno, jedino njemu su boksa po cijeli dan i noć otvorena, da može bilo kad otići, ali nikada nije otišao, ali ako ikad to poželi, slobodan je, ali nedostajat će mi kad jednom ode, ali se boji štakora, plašljiv je, zato ne koristim ništa što bi ga moglo preplašiti... Paolo: Znači možemo reći da je Zeus sam izabrao svog gospodara... Anibal: Čini se da je tako, katkad ga zovem crni ljepotamn zbog bijele mrlje na čelu... Čim je to Anibal izgovorio, čuo je jedan tužan rzaj iza svojih leđa, te se okrenuo prema tom zvuku, te je Anibala pitao: A tko nam je ovo?... Anibal je prepoznao da je to bijela kobila i da ju nešto boli, te ju je počeo jednom rukom maziti, a Paolo je isto prišao i počeo ju maziti, te je rekao: Ovo nam je Anabella, stara 10 godina, izgubila je vlasnicu prije godinu dana, ona je bila Amalijina kobila, njih dvije su se voljele, Amalia ju je nekad jahala po cijeli dan i tada je Anabella bila najsretniji konj na svijetu, a sada je najtužniji, prije nekoliko dana nas je vozila kočijom na njenu misu zadušnicu, jadnica, od jahačkog konja je postala onaj kočijaški, kada se to dogodilo sa Amalijom, pokušali smo ju uspavati, ali nismo imali srca, ubiti još nešto što je bilo Amalijino, dovoljno nam je vidjeti svaki dan Martinovo tužno lice i znati da je i on ubijen kada i Amalia, odlučili smo ju pustiti da umre prirodno smrću, a mi ćemo se brinuti o njoj kako bi se i Amalia brinula za nju, da je živa... Anibal: Kada smo već kod Vaše pokojne sestre, možete li me uputiti gdje je bila ta štala u kojoj je ona izgubila život?, za štalu mi je rekla Vaša sluškinja Lupita... Paolo: Mislim da nije pametno da danas idete na to mjesto, ipak je u pitanju prijelom zgloba... Anibal: Inzistiram, idem na vlastitu odgovornost, samo mi recite gdje je to mjesto?... Paolo: Onda i ja idem s Vama, ne mogu vam pustiti samog... Anibal: Ali Vi ste imali planove za danas, rekli ste da idete do grada La Palma... Paolo: Inzistiram, naš ste gost, ali prije svega ste moj pacijent, ne mogu Vas pustiti samog, ili idemo obojica ili ne ide nijedan... Anibal: Ali Vaši planovi... Paolo ga je prekinuo, te rekao: Planovi će pričekati, odjahat ću poslije kada obavimo ovo s Vama, pa ako me uhvati mrak, prespavat ću tamo, pa ću se sutra vratiti, nego idemo li ili ne?... Anibal: Idemo... Paolo: Pričekajte me samo sekundu, moram nešto uzeti iz kuće... Paolo je otišao u kuću po spaljeni komadić Amalijine vjenčanice, dio sestre koji je jedino ostao, držao je skrivenog u ladici, nakon što ga je stavio u džep jahačkih hlača i pošao natrag do konjušnice gdje je već vidio da je Anibal u sedlu svoga Zeusa, sedlo kojeg Lupita i Renata sinoć nisu micale s Zeusa, ali Zeus je na to bio navikao, Paolo je također vidio da je Anibal u desnoj ruci držao svoj štap, a u lijevoj uzde, izgledao mu je kao neki vitez koji ide u bitku za neku djevu... Sada se i on požurio da i on uzjaše svoga Olafa... Paolo nije uspio osedlati prije jahanja, ali on i Olaf su na to navikli, nekada je morao odmah doći na lokaciju gdje je bio ozlijeđeni, ranjeni ili se u toku noći dogodio neki hitni porođaj u selu, pa je morao doći petama vjetra do te kuće, a u tim trenutcima mu nije mislio ni na sedlo, ni udobnost na konju... Olafu je stavio samo uzde i uzeo je samo bič s kojim nije udarao svoga Olafa i tada mu je skočio na leđa i primio uzde i rekao: Slijedite me, za par minuta smo tamo... Paolo i Olaf su otišli malo naprijed, a Anibal i Zeus su ih slijedili...