Ogrlica sjećanja

31. Amalia je donijela odluku

U međuvremenu:

Na imanju San Paolo, tog jutra se Amalia probudila sa istom misli s kojom se budila poslijednja dva tjedna, misli o svojoj obitelji za koju je saznala da je živa... Amalia je ležela još na krevetu i razmišljala o svoja poslijednja dva tjedna ovdje... Nije se pokajala što je Anibalu rekla da ode vidjeti što se dogodilo sa njenom obitelji, ali sada je toliko razmišljala što učiniti, što gubi ako ode odavde, što dobiva ako se vrati tamo gdje je potekla... Otkada je Anibal došao sa viješću da su joj svi živi prije dva tjedna, nije mogla vjerovati, ali Anibal ju je uspio uvjerio u to da su svi živi i da je pušta k njima, Amalia mu je tada vruće glave rekla da ne zna hoće li se ikada vratiti jer je ovdje pronašla svoj dugotraženi mir... Danas Amalia hladne glave, osjeća olakšanje što su svi živi i zdravi, što ona ne mora preuzeti vlast nad Panamom, ali jednim dijelom sebe ih je vidjeti sve žive da ispere onaj gorak okus sa svojeg vjenčanja, ali ne po cijenu da ju prepoznaju jer se nije bila spremna vratiti u to zatočenivši vlastite kuće, ali kako to izvesti, razmišljala je danima o tome, ali nije imala nikakvu ideju... Što se tiče drugih sluškinjih i sluga, nisu ništa sumnjali, Anibal je čuvao njenu tajnu kako ga je i zamolila onog dana... Zbilja je uživala biti obična cura, obožavala kada su je cure i dečki zvali Amelia, baš kao i Anibal... Bila je dio njih, a ne iznad njih, također je uživala kada je jela jednostavno hranu i pričajući obične teme s njima, uživala je radeći teške poslove, uživala je u svakom mogućem trenutku na imanju, ali, razmišljala je, ako bilo što pođe po zlu i prepoznaju je tamo na njenom imanju, sve će se ponovo promijeniti za nju, ali ipak je odlučila riskirati, srce ih je željelo otići vidjeti ih... Tu odluku je danas odlučila priopćiti svom gospodaru koji se trebao vratiti danas popodne iz grada Tunapuna u kojem je jučer prespavao, kočijom je jučer ujutro otišao po namirnice koje mu je Ana rekla da kupi za kuću i za smočnicu i nosio je škrinjicu sa vrećicama zlatnika jer je znao kako je to teško živjeti i svaki put im je donosio jednu škrinjicu sa vrećicama punih zlatnika i to predavao gradonačelniku grada Tunapuna... Amalia je sada ustala sa svoga kreveta i otišla se presvući iza paravana u sivu odoru koju je za danas odabrala... Amalia se u trenutku presvukla i obukla japanke koje je Anibal kupio svakog ljeta svakome... U japankama koje nikad prije nosila do dolaska ovdje, osjećala se tako lagano u usporedbi sa teškim čizmama koje su joj sluge po tri sata vezale... Sada se pogledala u ogledalo i dirajući se po svojoj dugoj crnoj kosi, gledala se u odraz ogledala i primjećujući da nema više suza u njenim očima koje je vidjela i kad ih nije bilo, ovaj odraz u ogledalu je sada prikazivao sretnu ženu koja je imala osmijeh od uha do uha, prikazivao je Ameliju, onu djevojku koja je došla tu prije nešto više od godine dana bez obitelji, šutljivu i radišnu djevojku bez prošlosti... Preko noći je Amalia postala Ameliju i više nije bilo ni traga Amaliji i ona se sama nije htjela vratiti na staro, stari život je za nju bio prošlost, od njega su ostale samo nejasne sjene i jedna biserna ogrlica za koju nije znala kako je dospjela u njene ruke... Ana koja je sada prolazila pokraj njene sobe, srdačno ju je pozdravila sa riječima: Dobro jutro, Amelia... Amalia se okrenula prema njoj i sa osmjehom, rekla: Dobro jutro, Ana... Ana: Vidim da danas imaš osmijeh, zbog nečega posebnog ili?... Amalia: Nemam nikakav poseban razlog za osmijeh... Ana: Dobro, onda se vidimo na doručku... Amalia: Ok, dolazim odmah... Ana je klimnula i otišla... Amalia se ponovo okrenula prema ogledalu i rekla u sebi: Osmijeh je tu zbog vas, što sam odlučila unatoč svemu ostati ovdje i onu nemirnu Amaliju ostaviti gdje i jest, u prošlosti, bolje rečeno, ona je mrtva i neka tako i ostane... Sada je išetala iz sobe i zatvorila za sobom vrata...