Ogrlica sjećanja

43. U luci Diego Martin

Nekoliko sati kasnije:

Stigli su polako u luku Diego Martin gdje će čekati brod koji će ih odvesti u Yucatansku luku gdje će uzeti kočiju koja će ih odvesti ravno do imanja San Carlos u Panamu...

Kočijaš koji je vozio poštansku kočiju, cijelo vrijeme vožnje se pitao zašto je Amelia pošla s Anibalom, no i zašto je sjela sa njim u kočiju, ona je samo njegova sluškinja i trebala bi sjediti s njim na kočijaškom mjestu, to je sve kočijašu prolazilo kroz glavu dok je vozio u luku do koje je bio dug put...

Kada su napokon stigli i kočija polako stala, kočijaš je sišao sa svog kočijaškog mjesta da bih otvorio vrata kočije gospodinu Pinadi...

Anibal je pročitao svoju knjigu „Romeo & Julije" do polovice dok su putovali kočijom, te ju je pažljivo zatvorio i riječi su zaspale poput bebe koje su bile napisane u toj knjizi... Odlovši knjigu pored sebe, i on kao i Amalia počeo uživati u fantastičnom pogledu drveća i tišine koja im je davala priroda koja je tekla poput mirnog jezera dok su se polako vozili u kočiji, iako su neki putevi bili toliko neravni, pa su oboje poskakivali poput zečeva na svojim mjestima..

Sada kada se kočija umirila, Anibal je uzeo knjigu u ruke, a on i Amalia su se digli sa svojih mjesta gdje su sjedili cijelim putem, Amalia je još jednom udahnula božanstveno divni miris pisama koji su bili oko njih cijeli vrijeme, sada je htjela sama izaći, no Anibal ju je zaustavio sa riječima: Čekaj, ovo je samo poštanska kočija, možeš pričekati da nam kočijaš otvori vrata...

Prije nego li se Amalija uspjela usprotiviti toj Anibalovoj namjeri, kočijaš je otvorio vrata kočijaš i duboko se Anibalu poklonio, te je rekao: Stigli smo, nadam se da je put bio ugodan... Anibal: Hvala Vam na ugodnom putovanju, baš nam je bilo ugodno putovati, no Amelia je žena, a mi muški uvijek prednost dajemo ženama, pa neka ona prva izađe... Kočijaš je bio šokiran, no na kraju je ipak rekao: Amelia, izađite...

Amalia je polagano sišla iz kočije, miris mora ju je odmah preplavio njenu cijelu dušu, pogledavši gore vidjela je galebove kako lete vedrim nebom koji su ih pozdravljali svojim glasnim krikovima, a sunce je grijalo i bilo je na najvišoj točci na nebu, Amaliju je zaslijepljivalo sunce dok je gledala ravno u sunčevu punu ljepotu, zatreptala je na trenutak, pa kada je dobila svoju torbu sa stvarima sa krova kočije koju je odmah stavila na zapešće svoje lijeve ruke...

Anibal je tada izašao i kočijaš je zatvorio vrata, te je Anibal otišao do Amalije koju ju je zamolio da uzme knjigu „Romeo & Julia" koju je on imao u ruci jer on je htio, iako je imao štap u drugoj ruci, osloboditi Zeusa vlastitim rukama okova za koje ga je svezao, Amalia je rado primila knjigu i pritisnula je najjače što je mogla o svoje grudi, te se zagledala daleko u tu prekrasnu pučinu koja je spajala nebo i more, no sada se pitala dolazi li kraj ovome svemu lijepom što je doživjela u ovih godinu dana i hoće li ovo u svjesnom stanju biti njeno prvo i poslijednje putovanje brodom?, no nije znala odgovoriti si na to pitanje...

Sada je skrenula pogled na desno i vidjela je mjesto gdje je stajala prije malo prije od godinu dana, bila je tada sva uplašena je gledala sve te ljude koji su licitirali za nju, bila je samo običan broj, broj koji ti odredi sudbinu kome ćeš pripasti, biti samo broj u gomili je bilo teško, dobro je znala da broj nema ni prošlost, ni sadašnjost, ni budućnost, to je samo broj koji nema ni osjećaja, ni ičega sličnog tome...

Sada dok je razmišljala o tome svemu što se toga jutra dogodilo, sve se više približavala želježnom stupu na koji se na kraju ramenom i naslonila, te sjetno ponovo pogledala na drvenu ploču na kojoj je stajala tamo...

Sada kada bolje razmisli o tom jutru, onda je i bila samo broj, nije vidjela budućnost pred sobom, nije se mogla sjetiti kako je dospjela tu, a u sadašnjosti je vidjela samo gomilu ljudi koja licitira za broj 30 koji je imala ona na svojom vrata, a nije imala ni osjećaja u tom trenutku, osjećala se kao da je ledena skulpura bez osjećaja za koju se bore bogataši...