Ogrlica sjećanja

65. Žestoka svađa između Paola i grofa Octavija

Dva tjedna kasnije:

Građani Meksika i ostalih okolnih država doživjeli su pakao krvavog rata, no rat se prelio poput čaše mlijeka na gotovo svu Južnu Ameriku kako je svećenik Miguel i prognozirao...

Iz sekunde u sekundu su na tisuće vojnika ginuli na svim bojištima u državama koje su bile pod španjolskom okupacijom, no ipak je najgore prolazio Meksiko,vijesti koje su stizale do okolnih država o zbivanjima u Meksiku, bile su više nego zastrašujuće...

Po travnjacima na kojima su se vodile najgore bitke za slobodu svojih domovina, potekla je krv nevinih žrtava u potocima koja je zauvijek zalila te travnjake tom dragocjenom crvenom tekućinom koja je život značila, no neki je nisu znali cijeniti, pa su, pogotovo mladići koji su tek izašli iz vojske, željni tuđe krvi, olako davali živote za svoju domovinu, živote koje nitko nikada neće poslije moći vratiti jer su zauvijek oduzeti...

No nad Panamom su se nadvili oblaci dima jer su se bitke vodile i sa topovima, ali i sa atomskim bombama koje su se dizale u nebo i tako onečišćivale zrak, kao i krv pomalo brzopletih, no ipak nedužnih vojnika ostat će zauvijek zapisani na tlu gdje su se teški ranjenici borili do zadnjeg daha da prežive jer su znali da ih netko tamo negdje čeka i nada se njegovom povratku, no rane su bile preteške da bi se i prebacili u poljsku bolnicu, a kamoli da prežive operaciju, umrli bi na licu mjesta za nekoliko minuta nakon što bih dobili smrtnosnu ozlijedu...

A na imanju San Carlosu su nestali mirisi i šarenila cvijeća poput hortenzija koja je pupala na velikoj livadi koja je spajala dva imanja, a sada je uvenula trava livade izgledala je otužno poput tužne vrbe koja je još više svoje lišće spustilo prema zemlji, a na njoj je to lišće pjevalo tužnu pjesmu dok je polako ono lelujalo na vjetru...

A Amalia je doživjela ono čega se bojala cijelo vrijeme svoje odluke o povratku u stari život...

Naime, u ova dva tjedna je Amalia postala zatočenica vlastite kuće, no ona je znala da bi ju najradije okovali i bacili u lance u neku tamnicu koja ne bih imala ni prozore ni vrata, ptica u njoj koja je samo željela letjeti vedrim i čistim nebom i širiti samo ljubav i mir, a ne mržnju, no ponovo je bila spriječena jer su joj krila bila slomljena i podrezana, tako da neće moći letjeti nekoliko godina...

Nijemo gledavši kroz prozor svoje sobe, čekajući toplu pojavu voljenog brata Paola i njegovog konja Olafa kojeg nije vidjela čak dva tjedna, zapitavši se hoće li više ikad biti kao što je prije bilo ili je ovo stvarno početka kraja za sve njih, nije si znala odgovoriti si na to pitanje...

Amalia je danas odlučila odjenuti žutu krinolinu koju joj je poklonio Anibal na odlasku sa imanja San Paolo, te mu je tako bila bliže i pritom popunjavala prazninu koju je osjećala zbog silne usamnjenosti, iako nije više znala čuva li ju još negdje u grmlju ili je otišao kao i mnogi u rat i ostavio ju samu da se bori protiv divljih životinja koji su je okruživali i htjeli je rastrgati na komade, no ona nije imala više snage za borbu, već je osjećala da se polako predaje u potpunosti smrti ili ovom starom životu kao zatočenica sa teškim okovima jer se ionako osjećala kao da je polumrtva...

Još uvijek je ukočeno stajala pred prozorom i čekala Paolov dolazak sa mirisima jutra, još se samo zapitala hoće li doći jednom trenutak kada će moći raširiti svoja veličanstvena krila i poletjeti nebom i s pomoću njih rastjerati ove oblake dima ili ova kuća postati njena grobnica iz koje nikada više živa neće izaći...

Strepila je na Paolovim životom jer se nije htio sresti sa ocem s kojim se žestoko posvađao sa ocem oko uvođenja vanjske straže koja će ih braniti od čega god treba, pa čak primiti metak namjenjen njima...

No unatoč Paolovom žestoko protivljenju odluci svog oca, uvedena je vanjska straža i Amalia se još više osjetila kao da je u pravom zatvoru...

Pogledavši sa prozora svoje sobe ta dva mrzovoljna stražara u crnim uniformama kako stoje ispred vrata koji su ju u stopu pratili kada god bi htjela udahnuti malo zraka, osjećala je da se guši u vlastitom dahu...